Pjevački zbor Gimnazije Sesvete  

Najljepše sam godine provela u Osijeku. Tamo sam se najviše smijala, a najmanje plakala, bila obožavana, sasvim malo ogovarana, sumnjala rijetko i strahovala puno, ali uvijek ostajala uzdignute glave. Preselivši se 1993. g. u Zagreb, odjednom sam počela shvaćati sebe kao osobu s pogreškom u biografiji. Iz tih pogrešaka, iz tih puknuća iz kojih frcaju priče koje mnogi ne mogu razumjeti, izvire moja vjera u pisanje. I potreba. Na sve što mi se u životu događa, gledam kao na priču; a u priči – da bi ona držala vodu – sve mora biti povezano i sve mora biti sve. U vlasništvu sam bezbroj takvih zasluženih narativa. Samo sam neke od njih ispričala. Mnoge sam proživljene darovala svojim junacima. One najbolnije još su u meni. I tkogod mislio da sam o sebi sve rekla, u krivu je, baš kao i oni koji vjeruju da je knjiga Zašto sam vam lagala uvezana od vjerodostojnih činjenica. Većinu tih emocija, a ne i događaja, ispripovijedala sam u spomenutom proznom prvijencu. U njemu sam zabilježila i muke s imenom. Kao nosivu priču. Kao naputak onima koji će se neprestano pitati što je u knjizi istina a što laž. Htjela sam im poručiti kako nemaju pravo osobu koja do svoje petnaeste godine nije znala kako se zove, propitivati što je stvarno doživjela a što je izmislila…

Usprkos svemu, književnost je moja najbliža obitelj. Svi ti moji naslovi, i knjige rasprava, i eseji, i priče i romani, imaju neku zajedničku crtu; ne skrivaju strast prema priči i pričanju. Jednostavno rečeno; pisac ili jesi ili nisi. Poslije se, ponajviše čitanjem drugih, oblikuješ i nadograđuješ. Uvjerena sam kako treba gledati život oko sebe, biti otvoren za priče drugih, slušati ih, kupiti ih s tla jer su one posijane svuda oko nas. I pri tome ti ne smije biti teško saginjati se, sitniti se pred nižima od sebe. Priču treba zaslužiti emocijom. Njome se stječe pravo na govor. Oduvijek sam na život gledala kao na priču, i tako se spašavala. Pretrpjela sam zbog toga napade, zlonamjerni su govorili o blagim dijagnozama. Pretresali su moj život kao u knjizi Juliana Barnesa “Flaubertova papiga.” Nisu me dosad pokolebali oko moje vjere u smisao priče. Zato poručujem svima koji priznaju da je književnost čudesna jer nas povezuje s ljudima koji misle kao mi, a za koje mi nikada nismo i nećemo čuti. Svima onima koji pristaju da ih stvarni svijet boli tako da bi mogli pravi život živjeti ispisujući rečenice u kojima će drugi vidjeti sebe. Uvjerena sam kako je jedino što može izvući ovaj svijet iz ponora u koji smo ga doveli, dobrota. I kako godine prolaze, mene sve više zanimaju dobri ljudi i stvarni likovi koji će me, u tišini svoga prostora i bez svjedoka, upitati: Kako si, Julijana!...

Bio je ovo nezaboravan, nadahnut i dirljiv susret, koji su učenici pozorno pratili i nisu odlazili doma dok je Julijana pričala, unatoč tome što je predviđeno vrijeme već poprilično bilo prekoračeno. Ono što nam ostaje je čitanje njezinih knjiga, a mnoge se nalaze i na policama školske knjižnice.

Pripremile profesorice: Draženka Čutura, Željka Župan Vuksan i Ruža Jozić