Pjevački zbor Gimnazije Sesvete  

                                         BITI DRUGAČIJI – NE BITI ISTI 

 U svakom razdoblju, u svakom gradu, u svakoj školi postoji u dnu razreda, često pokraj radijatora učenik zamišljenog pogleda. On uvijek gleda u onu najdalju crtu neba i zamišlja sebe kako leti najvećim krilima anđela. On uvijek ogluši na svu buku, ali zato čuje one najtiše zvukove koje nitko ne čuje. On na oči ne gleda, već gleda srcem. On u sebi izgovara višestruko složene rečenice dok drugi pokušavaju izvući iz njega jednostavnu rečenicu. Dok drugi vrte prazne priče, riječi i poglede, on gleda u nebo. On traži sebe. Svjestan da ga u ovom gradu, u ovoj školi, u ovom razredu pokraj radijatora ima, on i dalje traži sebe. On je prozvan puno puta, a najveća želja mu je biti pitan pitanjem : ,,Kako si ?“ On bi htio biti vi, a vi ga mrko gledate. On bi se htio smijati, ali on ostaje samo prisilno nasmiješen. On bi htio trčati, ali jedino što uspijeva je letjeti. On traga za svojim snovima dok ih vi ostvarujete. Jednog dana, izgubljen u zalasku već izmorenog  sunca, kojeg svatko od nas gleda s drugačije strane ili bolje rečeno ne gleda, izgovorio je : ,, Živi mi se! “  On, on je mi!                                                                                                                                                        Beata Karamatić , 2.d

„Osim ako“

U svakom razdoblju, u svakom gradu, u svakoj školi postoji u dnu razreda, često pokraj radijatora učenik koji sluša, ali rijetko govori. Koji pita, ali je rijetko pitan. Koji puno razmišlja, ali rijetko na glas. To je učenik čiji pogled govori više nego što će njegove riječi ikad izgovoriti. On ne traži pažnju, naviknut je na činjenicu da ga ljudi ne primjećuju. To ga ne smeta. Ili ga smeta? Ne znam, a ne znaš ni ti. On ne radi probleme; miran je, poslušan, obavlja svoje dužnosti na vrijeme. Ipak, kada se vrati kući nakon škole ulazi u svoju sobu tih, posve neprimjetan. Tebi i meni sve izgleda sasvim u redu, zar ne? No on primjećuje kako zrak postaje sve gušći, prostor oko njega najednom postaje sve manji, skučeniji. Teško diše. Boli ga, oko srca. Kao da ga netko pritišće i guši, ali ne pušta. Utapa se. Utapa se, ali ne u vodi, već u svojim crnim mislima. Brine se, jako. Ne shvaća što nije u redu, samo želi opet uživati u životu. Uživati u pogledu na drveće i njihovo vjetrom razneseno lišće, u zvuku cvrkutavih pjesama kojim ptice u osam sati ujutro, na bolno dosadnim satima geografije, tako bezbrižno najavljuju početak još jednog teškog dana. Želi ponovno osjetiti toplinu radijatora kojeg svakodnevno uporno pojačava, nadajući se da će barem nešto osjetiti. Ipak, ne osjeća ništa; više ne. Pokušava leći na krevet, ali plahte su hladne. Ni džemperi više ne pomažu. Proganja ga činjenica da ju više ne može vidjeti. Traži je, kao da će se najednom pojaviti. Neće. Na tren zatrepće očima prema prozoru u svojoj sobi; gleda u guste, sive oblake. Ubrzo shvaća kako je neće moći naći ovdje na Zemlji, jer ovdje je sve tamno, sivo i hladno. Tamo gdje je ona, tamo ima boje. Ondje nije, ondje ne može biti sivo. Ali ovdje je. I to ga brine. Jer u trenutku kada je otišla, sa sobom je uzela sve boje koje je on tako dobro poznavao. Misli da ju nitko ne može zamijeniti, ali prava je istina da nitko ne pokušava. Zašto? Zašto nikoga nije briga? Ona je bila razlog njegove sreće, razlog zašto nikad do sada nije morao sjediti do tog hladnog radijatora. Ništa ga više ne usrećuje, a činjenica da je sam je koliko dobro poznata, toliko i proganjajuća. Opet se guši, ali ovaj put ne samo u svojim mislima već i u suzama. Sve ga boli, no uvjeren je da će prestati. „Mora jednom prestati“ – tako je ona uvijek tvrdila. Ipak, nju više ne boli, a i nikada nije. Barem ne koliko njega otkad je otišla. Zašto njega onda i dalje boli? Razmišlja. Razmišlja, ali ovaj put na glas. Pita, ali o sebi – ne o drugima. Osluškuje, ali i govori: „Osim ako netko kao ti ne brine toliko puno da bi se nešto promijenilo, ništa, ali stvarno ništa neće biti bolje.“ Tama, sve postaje mutno i tamnije nego prije – zvoni mu u ušima. Zna što želi učiniti, ne dvoumi se – spreman je. Nakon toliko razmišljanja i patnje čudi se što mu to nije palo na pamet ranije. Ali nešto ga sprječava. Dodir. Brz, čvrst i postojan, uz notu nježnosti. I to topao, ne hladan. Otvara oči trepćući, zapanjen nenadanim bljeskom. Boja? Zbunjen je. „Zašto je sve tako šareno? Trebalo bi biti sivo, zar ne?“ – upita samoga sebe. No, uz taj dodir osjeća još nešto. Ne, ne osjeća – čuje. Glas progovara, tih ali odlučan: „Ja brinem.“

Nina Stojak, 2.d 

*************

U svakom gradu, u svakoj školi, u svakom razredu, najčešće kraj prozora, postoji učenik koji posjeduje izuzetnu mirnoću na kojoj mu mnogi zavide. Pogledaš li ga izvana, reći ćeš da se ni po čemu ne razlikuje od drugih. No pogledaš li ga iznutra i staneš li porazgovarati s njim samo na nekoliko minuta, uvidjet ćeš da si u krivu. Njegova priča je drugačija od većine koju si do sada čuo. Ne voli se izdvajati iz mase, makar nekada ima mogućnosti za izdvajanjem. Sjedi kraj prozora jer ne želi da ljudi obraćaju pažnju na njega, želi svoj mir. Ima dovoljno svojih problema da bi se obazirao na druge i bio u centru pozornosti. On je, što bi se reklo, "solo igrač". Jako je inteligentna osoba, ali nekada to ne pokazuje jer se boji izdvajanja. Često ostaje zatečen zbivanjima oko njega jer ni sam ne zna o čemu drugi razgovaraju, zašto se svađaju, kakve nemoralne dogovore sklapaju. Ne želi sudjelovati u tome. Još jedan od mogućih razloga zašto sjedi kraj prozora jest taj da je zimogrozna osoba, ili samo želi udisati zrak, gledati prolaznike i krajolik izvan škole. To ga udaljava od agonije koju povremeno proživljava. Često mu koncentracija odluta na njegove prioritete. Zapitkuje se zašto se baš sada nalazi u školi. Želi pobjeći iz "kaveza" u kojem se nalazi. Sada se sigurno pitaš zašto misli da je škola kavez. Misli tako jer je nažalost navikao na ograničenja koja mu postavljaju društvo i okolina u kojoj se nalazi, a on ne voli ograničenja. Voli slobodu koja mu u školi ili nekim drugim "kavezima" nije dopuštena. Ne pronalazi nikakve veze sa ljudima koji ga okružuju(barem ne u školi). Ima svoj svijet u kojem sam piše scenarij svog filma te ga sam režira. Arhitekt vlastite sreće. Istina, nema nacrte po kojima će graditi svoju sreću, ali se vrlo dobro snalazi i bez nacrta. Borac je s velikim B u imenu. Umjesto da se žali na velike životne probleme koji su ga snašli, on se žali na sitnice koje drugima nisu ni bitne i koje drugi jedva primjećuju. Uvijek pomaže svima, ali najmanje sebi. Suosjeća i ne osuđuje. Pozitivan je i nasmijan đak, usprkos tužnim nitima njegove priče koja je uistinu protkana emocijama. Ali najvažnije od svega... Taj "čudak" kraj prozora posjeduje glavnu i vrlo bitnu nit života- Arijadninu nit koja predstavlja spasonosno sredstvo koje omogućuje snalaženje u zamršenim situacijama i rješavanju istih.

Rebeka Tatarević, 3.c 

                                                             U dnu razreda

U svakom razdoblju, u svakom gradu, u svakoj školi postoji u dnu razreda, često pokraj radijatora, učenik koji traži nešto da mu ugrije srce. Samotnjak je, tajanstven, nedruštven, zamišljena pogleda. Odbačen, kao i ja. To je dječak kojem ništa nisam skrivila. Pripijen je uz najmekše dijelove moje sažete čežnje i već dugo šećeri val gorkih slaloma mojeg bivanja. Uvlači mi se pod kožu koliko i dim cigarete u proljetnom jutarnjem vlaku. A nikad s njime nisam progovorila. Pogledom prevaljujem udaljenost od aristokratskog nosa i madeža na lijevom obrazu do vjeđa ispod kojih se očne jabučice pomiču na zvuk žlabranja galamdžija u zadnjim klupama. Štujem progresiju okerne svjetlosti, njezinu zalegnutost na njegovim trepavicama, usnama. Blago treptanje, napinjanje žila, zabačenost desne usne u nepotpun zavoj. Njegov je smijeh obojen očajem. Švrlja odsutno nekoliko redaka kad mu kemijska staje opetovano pulsirati neravnom, vandalski nepošteđenom površinom klupe, nadglasavajući žamor. Znam da osjeća moj pogled na sebi, zato me prodorno pogledava odmah nakon opaske da bi trebao prestati - pristigle od jednog od bunilaca. Nije poslušao. Još se oštrije zagledao u mene, toliko da sam morala skrenuti pogled. Nezadovoljniku nije promaklo. Prišao mu je, pozvavši se na to da je smiješno kako mu treba odobrenje cure (zapravo, upotrijebio je famoznu riječ na »p« ne bi li naglasio da je riječ o ženskome rodu) za nešto toliko jednostavno. Nisam bila sigurna uklapa li se ono što sam čula u scenarij koji se upravo odigrava. Zamišljala sam samotnjaka kako ustaje, odvlačeći pritom stolac dok se uz tup zvuk ne odbije o zid iza njega. (Je li u kutu onaj koji je leđima naslonjen o zid?) Okrenula sam se okrznuvši samotnjakov pogled i kratko odmjeravanje tik prije nego što je svoju pesnicu unio u facu ovog drugog. Vidjela sam naznaku smiješka, ali on mu nije bio obojen beznađem. Sledila sam se. Učinio je to zbog mene… Vratila sam se u stvarnost već trenutak kasnije kada je spretnim pokretom zabacio torbu preko ramena i - pazeći da me ne pogleda i ne dotakne - požurio prema izlazu. Zaustila sam kad je dignuo kažiprst rekavši mi neka se nosim kvragu. Onda se okrenuo okrvavljenome. Razmisli prije nego što mi opet kažeš da sam klošar. Više ga nisam pogledala. Tek nam se u mojoj mašti pogledi ponekad susretnu. Upijam njegove duge prste i izražene vratne žile dok skriva lice, ljut na sebe zbog toga što je započeo. Upućuje mi pogled preko ramena dok odlazi, kao da pokušava urezati svaku moju crtu lica u sjećanje. I to je samo zamisao. Zamišljala sam ga kao nekoga tko je želio upoznati ljude. Mislila sam da je poput mene. Je li poput mene? Zamišljala sam ga kao nekoga tko traži oslobođenje. Nekoga da ga shvati. Nekoga tko samo želi zapodjenuti razgovor, ali previše se stidi sebe. Nekoga tko je spreman dati drugu šansu. Ali nije to on. Mogao je predvidjeti psihocide, snishodljivost, dijaboličnost i depravaciju, nakarade prijateljstva, progresiju mržnje i kleveta, licemjerje, submisiju. On, za razliku od mene, ne sanja o tome da promijeni svijet. Samo ga želi napustiti. Sitan propust za veliku propast. Srce je čulo jednu hladnu riječ. Ne bi se ugrijalo da je vidjelo četrdeset ljeta… Moje je srce slomljeno. Zar je njegovo od kamena…? U svakom razdoblju, u svakom gradu, u svakoj školi postoji u dnu razreda, često pokraj radijatora, učenik kojem nema što ugrijati srce. To je dječak kojem ništa nisam skrivila. Ali prezire me. Polako, baš kako i trepće, ne vidim više ništa u njemu. Dječak do radijatora potpuno je prazan.