Pjevački zbor Gimnazije Sesvete  

Priča koja se usuđuje biti ispričana           

Radnja romana smještena je u gradić Jackson, Mississippi, Sjedinjene Američke Države u razdoblje 1962.–1964., usred pokreta za građanska prava crnačkog stanovništva u SAD-u. Na površini, Jackson je u tom trenutku tipični američki južnjački gradić: društvo je strogo podijeljeno po rasnim i tradicijskim linijama, iako se roje prve jače promjene. Bijelci i dalje zapošljavaju crne žene da im čuvaju djecu, kuhaju i čiste kuću, ali se ne ustručavaju ponižavati ih i braniti im čak ni korištenje istog zahoda. Roman prati tri junakinje – Skeeter, Aibileen i Minny – čiji se životi isprepliću kada odluče surađivati na projektu koji bi mogao razbiti tu tišinu. Skeeter je bijela djevojka iz bogate obitelji koja se upravo vratila s fakulteta i osjeća da se ne uklapa u svijet svojih prijateljica, koje su opsjednute udajom i statusom. U njoj se budi želja da napiše nešto „važno“, nešto što bi moglo imati smisla. Kada joj jedna izdavačica predloži da pronađe temu koja će „na ljude djelovati“, Skeeter se odlučuje prikazati stvarnost svojih sugrađanki koje rade kao sluškinje. Za to joj je potrebna hrabrost, ali još više – suradnja žena koje se iz dana u dan bore s poniženjima i strahom. Tu na scenu dolaze Aibileen i Minny, dvije crne sluškinje s posve različitim temperamentima. Aibileen je tiha, dostojanstvena i blago melankolična, a Minny je brza na jeziku, duhovita i često u nevolji zbog svoje otvorenosti. Njihove priče razotkrivaju licemjerje i okrutnost bijelog društva: djeca koja vole svoje sluškinje više nego vlastite majke, a kasnije ih zamjenjuju; zahodi „posebno za crne“; tračevi koji uništavaju živote. Kroz njihove ispovijesti, roman se pretvara u katalog boli, ali i otpornosti, ljubavi i male svakodnevne pobune koja čini velike društvene promjene.

Što roman čini snažnim?

Zašto je ovaj roman toliko dirnuo čitatelje diljem svijeta? Prije svega, zbog autentičnih glasova likova. Kathryn Stockett vrlo je uvjerljivo napisala unutarnje monologe Aibileen i Minny, koristeći dijalekt i narječje koji nisu karikaturalni nego zvuče toplo i stvarno. Naime, i sama je autorica odrasla u bijeloj američkoj obitelji u kojoj je sluškinja bila Afroamerikanka imena Demetrie koja je kroz svoje živopisne anegdote spisateljici približila patnje crnačkog stanovništva pod neumoljivim načelima rasnih politika i stavova. Upravo zbog autorice koja je za radnju romana i sama bila inspirirana svojim vlastitim skustvom, čitatelj dobiva osjećaj da stoji u kuhinji sa sluškinjama, da čuje njihovu šalu, njihovu patnju i njihovu tišinu. Roman nas suočava s okrutnostima koje su se činile „normalnima“ u to vrijeme, poput zakona Jim Crowa, ali i pokazuje kako se ljudi ugnjetavani na svakom koraku mogu međusobno podržavati i ostati dostojanstveni. Lik Skeeter služi kao most između dva svijeta, ali i podsjetnik koliko su privilegirani često nesvjesni svog položaja. Skeeter ne postaje odmah tipična heroina: ona je nesigurna, često nespretna, ponekad ne razumije granice boli svojih sugovornica. Ali upravo zato je uvjerljiva. Njezina transformacija od djevojke koja piše tračeve za lokalne novine i žutu štampu do žene koja riskira sve kako bi omogućila da istina izađe na vidjelo prikazana je postupno i realistično, ali i ono najvažnije – nadahnjujuće. Možda najljepši aspekt romana su trenuci ljubavi između Aibileen i djece o kojima brine. Rečenica kojom ona svakoga dana tješi malenu djevojčicu svojih gospodara, Mae Mobley – „Ti si dobra. Ti si pametna. Ti si važna.“ – ostaje urezana u čitateljsko pamćenje kao tiha pobuna protiv svijeta koji tim djevojčicama, crnim i bijelim, od najranije dobi usađuje mržnju, stereotipe, komplekse i strahove.

Kontroverze

Unatoč popularnosti i ekranizaciji (film iz 2011. donio je još veću slavu, ali i dodatne kritike), roman je optužen za „white savior“ narativ – pripovijest u kojoj bijela osoba „spašava“ crne ljude iz njihove situacije i stvarnosti. Kritičari su naglašavali da je Stockett, kao bijela žena, ispričala priču o crnačkom iskustvu i pritom, htjela ona to ili ne, iskoristila svoje privilegije. Neki čitatelji su tvrdili da su likovi sluškinja suviše idealizirani, da ne ulaze u dovoljno duboke slojeve povijesne traume, ili da njihova bol služi isključivo kao katalizator Skeeterine emancipacije. Najpoznatija od tih kritika došla je od Ablene Cooper, žene koja je tvrdila da je Stockett bez dopuštenja iskoristila njezin lik i priču. Iako je tužba odbačena zbog zastare, a autorica uporno tvrdila da nije bilo namjere da oponaša stvarnu osobu, ta je epizoda ostavila sjenu na percepciju romana. Ove kritike nisu nevažne. Na neki način, roman doista više govori o tome koliko su bijelci spremni priznati svoju krivnju nego o tome koliko boli su morale proći crne žene. No, unatoč manama, roman je mnogim čitateljima približio pitanje rasizma i nepravde na emocionalnoj razini. Često je prvi susret s tom temom za ljude koji inače možda nikada ne bi čitali Jamesa Baldwina ili Toni Morrison.

Zašto je i dalje važan?

Unatoč kontroverzama, „Sluškinje“ su i danas važan roman jer nas podsjećaju na opasnost tišine. Dok sam čitao roman, iznova sam se pitao koliko često i danas okrećemo glavu, ne želeći čuti neugodne istine. Jer rasizam nije prošlost, nego svakodnevica mnogih ljudi. Aibileen i Minny u knjizi žive pod stalnim strahom: da će izgubiti posao, da će ih pretući u mračnoj uličici skvoterskog naselja dok se vraćaju kući, da će im djecu izbaciti iz škole. Skeeter se boji da će je društvo izopćiti zbog njezina „izgredništva“. Ta vrsta straha još uvijek prožima mnoge živote, samo u drukčijim oblicima. Osim toga, roman nas podsjeća i na snagu pripovijedanja. Čin zapisivanja, izricanja istine, pa i pred nepoznatim, jest čin otpora. Kada Aibileen i Minny prvi put odluče progovoriti, riskiraju sve pa tako i vlastite živote. Nisu sigurne hoće li ih itko čuti, ali ipak govore. U tome je ljepota ovog romana: pokazuje da priče imaju moć, da mijenjaju i onoga tko ih pripovijeda i onoga tko ih čuje.

Što sam ja naučio?

Kada sam prvi put pročitao „Sluškinje“, bio sam osmaš koji je mislio da zna što je pravednost.  Danas odrastam u zemlji u kojoj su zidovi između ljudi također postoje, iako možda nisu tako eksplicitno obojeni. I meni je, kao Skeeter, trebalo vremena da shvatim da nije dovoljno samo ne činiti zlo – potrebno je aktivno prepoznati nepravdu i suprotstaviti joj se. Roman me naučio i da treba slušati ljude čije priče nisu moje. Skeeter je često upadala u Aibileenine i Minnyine priče sa svojim pretpostavkama, ali ih je s vremenom naučila slušati do kraja. U svijetu koji je bučan od mišljenja, slušanje je postalo radikalno. I možda najvažnije – roman me podsjetio da male stvari znače. Aibileenina nježnost prema djevojčici, Minnyina borba da se ne povuče pred zlostavljanjem, Skeeterina upornost da napiše knjigu iako su joj svi govorili da odustane – sve su to mali koraci koji na kraju čine promjenu. Ne moramo svi odmah mijenjati svijet, ali možemo početi sa svojim komadićem mijenjanjem njega.

Zaključak

„The Help“ nije savršen roman. Njegova sentimentalnost može iritirati, njegova slika rasne dinamike može se činiti ublaženom, i vjerojatno ne nudi potpuno vjerodostojnu sliku unutarnjeg života crnih žena u Mississippiju 60-ih. Ali i dalje je važan jer je otvorio vrata za razgovor. Jer je mnogim čitateljima pokazao koliko je mržnja ružna, koliko je tišina opasna i koliko je hrabrosti potrebno da se ona prekine. I zato ga vrijedi čitati. Ne zato da bismo dobili gotove odgovore, nego da bismo naučili postavljati pitanja. Da bismo naučili slušati.

Jer, kako Aibileen kaže u romanu:

„Ti si dobra. Ti si pametna. Ti si važna."

Možda je to poruka koju svi trebamo čuti – i onda je nastojati prenositi dalje.

*Za one znatiželjne  

Film The Help („Sluškinje“), snimljen po istoimenom romanu, govori o životima crnih sluškinja u Mississippiju 1960-ih i njihovoj borbi protiv rasizma i nepravde. Prikazuje hrabrost žena koje su riskirale sve kako bi ispričale svoju istinu i progovorile o diskriminaciji koju su trpjele. Film ima snažnu poruku o jednakosti, prijateljstvu i važnosti ljudskog dostojanstva. Glumačka ekipa, na čelu s Emmom Stone, Violom Davis i Octavijom Spencer, briljantno donosi emocije i snagu svojih likova. Važno ga je pogledati jer nas podsjeća koliko je važno biti hrabar i stati protiv nepravde, čak i kad je teško – jer upravo u nama može potaknuti da budemo promjena koju želimo vidjeti.