Smrt u Veneciji;

Vizualizacija jednog estetskog „samoubojstva“

Piše: Karlo Cvrtak

Literarni genije u kavezu građanskog morala: Tko je bio Thomas Mann?

Da bismo razumjeli zašto se Gustav von Aschenbach, glavni lik novele „Smrt u Veneciji“, odlučio prepustiti smrti obavijenoj kolerom, moramo razumjeti čovjeka koji ga je stvorio. Thomas Mann nije bio tek pisaći stroj njemačke buržoaske književnosti; on je bio njezin najžešći zatočenik, najprecizniji kirurg – drugim riječima, njezin stvoritelj. Rođen je 1875. godine u bogatoj trgovačkoj obitelji, a svjetsku slavu dostigao je objavljivanjem drugoga romana „Buddenbrookovi“. Kasnija književna djela koja su uslijedila („Čarobna gora“, „Doktor Faustus“ i „Legenda o Josipu“) smatraju se reprezentativnim literarnim ostvarenjima moderne europske proze. Prema sudu ondašnje, ali i današnje književne kritike, Thomas Mann je, kao nitko do tada, ostvario grandioznu sintezu svih tendencija realizma kombinirajući (tada) suvremene tematike i mnoštvo modernističkih postupaka i tehnika. Nakon Hitlerova dolaska i začetka nacističke Njemačke, 1933. godine odlazi u egzil, a tri godine kasnije biva mu oduzeto njemačko državljanstvo. Godine 1939. emigrirao je u SAD te postaje punopravnim američkim građaninom. Razočaran američkom politikom te simpatizerima komunističkih i socijalističkih ideologija, vraća se u Europu gdje u Švicarskoj umire 1955. godine.

Kada se „rodilo“ nadahnuće zbog kojg danas imamo priliku čitati ovo djelo?

Godine 1911., dok je sa suprugom Katiom boravio na odmoru na otoku Lido nasuprot Venecije, Mann je doživio upravo ono što će kasnije pretvoriti u književno zlato – susret s vlastitim demonima. Ugledao je poljskog dječaka Władysława Moesa i osjetio kako se temelji njegova strogo kontroliranog, obiteljskog i društvenog života opasno ljuljaju. Mann je cijeli život živio u rascjepu. S jedne strane bio je uzoran surpug, pater familias obitelji, dobitnik Nobelove nagrade i moralni autoritet nacije. S druge strane, njegove privatne bilježnice i dnevnici otkrivaju duboko latentnu homoerotsku privlačnost prema mladim muškarcima. Taj stalni pritisak između javne fasade i privatne čežnje stvorio je kreativnu napetost iz koje je proizašla ova novela. Mann ne piše o nekome drugome; on piše o onome što je sam mogao postati da je samo na trenutak popustio kočnice.

Kad Dioniz napije Apolona: Sukob razuma i nagona

Glavna tematska os „Smrti u Veneciji“ jest vječni, nerješivi sukob između apolonskog i dionizijskog principa, koncepata koje je Friedrich Nietzsche postavio kao temelje umjetnosti. Gustav von Aschenbach uspješan je pisac koji odlučuje posjetiti Italiju u želji da se odmori od umjetničkih i osobnih neuroza. No, tijekom posjeta u Veneciji dogodi mu se nešto posve neočekivano – platonski se zaljubljuje u poljskog dječaka, Tadzija. Iako se (bezuspješno) uvjeravao kako je riječ o isključivo estetskom divljenju, Aschenbach uskoro shvaća kako njegova opsesija dječakom nadilazi svaku vrstu osobnoga divljenja. Apolonsko je sve ono što je Aschenbach bio prije Venecije: red, disciplina, forma, razum, jasne granice i asketski rad. Dionizijsko je ono što ga dočekuje u Veneciji: kaos, opijenost, strast, gubitak kontrole i, naposljetku, (samo)uništenje. Tematika novele postavlja radikalno pitanje: može li se živjeti isključivo u sferi čistog uma i visoke umjetnosti bez plaćanja duga vlastitoj biologiji? Mannov odgovor je mračan i neumoljiv. Potiskivanje nagona ne dovodi do njihova nestanka, već do njihove mutacije u monstruozne oblike. Kada se brana samokontrole konačno probije, dionizijska bujica ne donosi oslobođenje, već potpunu degradaciju i na koncu konca – smrt.

Hladni stil za užarenu strast

Stilistika Thomasa Manna u ovoj noveli predstavlja vrhunac književne ironije i kontrole. Dok opisuje čovjeka koji gubi razum i dostojanstvo, Mannov jezik ostaje savršeno hladan, distanciran, gotovo uzvišen i klasičan. Koristi duge, periodične rečenice koje oponašaju ritam antičkih tekstova, a u pojedinim dijelovima uvodi i elemente heksametra, sugerirajući na slavu grčke tragedije. Taj kontrast između strogog, dostojanstvenog stila i krajnje dekadentnog, „sramotnog“ sadržaja (koji je sve samo ne sramotan) stvara nevjerojatnu napetost. Mann se ponaša poput patologa koji s besprijekornim manirama secira leš vlastitog staleža. Upravo ta stilska suzdržanost sprječava da novela sklizne u banalnu melodramu ili patetiku, pretvarajući Aschenbachov pad u univerzalni mit.

Geografija skrivenih značenja

Simbolika u „Smrti u Veneciji“ gusta je i slojevita, a svaki element funkcionira kao zloglasni putokaz prema groblju:

• Venecijanska gondola: Ona nije romantično prijevozno sredstvo kako smo navikli, već izravna asocijacija na Harona i njegov čamac koji prevozi duše preko rijeke Stiks. Crna je, bezoblična i podsjeća na mrtvački sanduk, što Aschenbach i sam primjećuje prilikom prve vožnje.

• Crvenokosi stranci: Kroz novelu se pojavljuje nekoliko mističnih figura s crvenom kosom (putnik na groblju u Münchenu, drski gondolijer, ulični pjevač). Svi oni imaju iste fizikalne karakteristike i funkcioniraju kao prerušeni glasnici smrti ili sam bog Dioniz koji Aschenbacha mami u propast.

• Smrad karbola i trule jagode: Venecija miriše na dezinfekcijsko sredstvo (karbol) kojim vlasti pokušavaju prikriti koleru. S druge strane, Aschenbach jede gnjecave, prezrele jagode – simbol privlačne, ali otrovne i zaražene dionizijske naslade koja ga na kraju i fizički ubija.

Pogled koji ubija, bolest koja oslobađa: Arhetipovi čežnje

Motivi novele duboko su ukorijenjeni u europskoj dekadentnoj tradiciji s početka 20. stoljeća.

• Motiv bolesti kao ogledala duše: Kolera koja hara Venecijom nije tek biološka nepogoda; ona je vanjska manifestacija Aschenbachove unutarnje, moralne i intelektualne infekcije. Grad obolijeva od azijske pošasti u isto vrijeme kada njemački pisac obolijeva od fatalne fiksacije za nedostižnim dječakom.

• Motiv pogleda i šutnje: Odnos između Aschenbacha i Tadzija odvija se isključivo kroz poglede. Oni nikada ne progovore ni jednu jedinu riječ. Ta apsolutna tišina ključna je jer omogućuje Aschenbachu da u dječaka učita sve svoje filozofske ideale, pretvarajući ga u nijemi spomenik vlastitoj žudnji.

Kad slika progovori Mahlerom: Viscontijev vizualni trijumf

Luchino Visconti je 1971. godine prenio Mannovu novelu na filmsko platno i stvorio remek-djelo koje je postalo jednako utjecajno kao i sama knjiga. Međutim, Visconti je napravio jednu ključnu, radikalnu izmjenu: Gustava von Aschenbacha pretvorio je iz pisca u skladatelja, izravno ga modelirajući prema Gustavu Mahleru (čija glazba, točnije Adagietto iz Pete simfonije, čini emocionalnu i zvučnu kralježnicu filma). Viscontijev film je trijumf atmosfere i vizualne dekadencije. Gdje Mann koristi hladnu riječ, Visconti koristi zasićene, turobne boje, dugačke kadrove Lida i krupne planove lica Dirka Bogardea (Aschenbach), čija gluma bez riječi savršeno prenosi unutarnji pakao i sramotu starenja. Osim toga, neizostavna je i gluma tadašnjeg „najljepšeg dječaka na svijetu“, Björna Andrésena. Njegova mramorna put, energičan pogled i pramenovi zlatne kose očarali su čitavo europsko gledateljstvo približujući i fantastično oslikavajući na taj način svu paletu Aschenbachove zadivljenosti. Scena na plaži gdje se ostarjelom umjetniku, dok umire, niz lice cijedi crna boja za kosu pomiješana sa znojem, zahvaljujući Viscontijevoj estetici postala je tako jedna od najslavnijih i najpotresnijih slika u povijesti kinematografije. Film je uspio vizualizirati ono što je Mann opisao – sporu, veličanstvenu i jezivu propast visoke kulture pred naletom neukrotive prirode koja čovjeka uvijek dočeka – i to onda kad ju najmanje očekuje. I književno djelo i film ukazuju ljubiteljima umjetnosti kako estetska ljepota ne izvire isključivo iz onoga što je društveno „lijepo“, „ispravno“ i „dobro“. Sama „Smrt u Veneciji“ živi je dokaz da iz naizgled „nastranog“, „ružnog“ i „sramotnog“ može izroniti ono najčistije što oslikava univerzalno iskustvo svakog čovjeka. Ona je ujedno i bolno svjedočanstvo da svakoj ljubavi – bez obzira na njezino obličje i pojavnost – neumitno dolazi kraj u obliku smrti. Na nama je samo da odlučimo hoće li taj kraj biti gorak ili, usprkos svemu, sladak.