O ANATOMIJI NESTAJANJA I KRHKOSTI ZABORAVA

ROMAN „JOŠ UVIJEK ALICE“ LISE GENOVE

Piše: KARLO CVRTAK

Zapadna civilizacija već stoljećima počiva na pretpostavci da je mišljenje temeljni dokaz ljudskog postojanja. Kada je René Descartes postavio svoj čuveni aksiom Cogito, ergo sum (Mislim, dakle jesam), uspostavio je tiraniju intelekta koja ljudsku vrijednost izravno veže uz kognitivni kapacitet. No, što se događa kada ta blistava mašina, ljudski um, počne otkazivati poslušnost? Što ostaje od čovjeka kada „misliti“ prestane biti samorazumljiva konstanta, a postane svakodnevna, grčevita borba protiv zaborava? Ovim se dubokim egzistencijalnim pitanjima bavi roman „Zauvijek Alice“ (Still Alice) autorice Lise Genove. Nastao kao spoj autoričinog neuroznanstvenog obrazovanja i iznimnog književnog senzibiliteta, ovaj roman nije tek puka medicinska melodrama o ranoj Alzheimerovoj bolesti. U svojoj esenciji, to je radikalni filozofski ogled o identitetu, krhkosti ljudskog uma i ontološkom pitanju: jesmo li mi doista samo zbroj svojih sjećanja i akademskih titula?

Stil kao zrcalo kognitivnog propadanja

Najveća estetska i formalna snaga romana leži u specifičnom narativnom stilu Lise Genove. Autorica bira perspektivu trećeg lica, ali je fokalizacija strogo ograničena na unutarnji svijet glavne protagonistice. Čitatelj ne promatra Alice izvana, kao pasivni klinički promatrač; mi smo zaključani unutar njezine svijesti koja se postupno osipa. Stilistički postupak zrcali neurološku degradaciju kroz evoluciju same rečenice. Na početku romana, stil je bogat, akademski i elokventan, prepun složenih sintaktičkih struktura koje odražavaju um vrhunske intelektualke. Kako bolest napreduje, Genova suptilno i postupno pojednostavljuje vokabular i rečenične konstrukcije. Sintaksa postaje ogoljenija, rečenice kraće, a u tekst prodiru praznine, oklijevanja i ponavljanja. Kroz ovaj jezični minimalizam, autorica postiže rijedak književni trijumf: forma romana izravno simulira proces odumiranja sinapsi, tjerajući čitatelja da proživi klaustrofobiju uma koji gubi vlastite temelje.

Tragedija lingvističkog autoriteta i radnja romana

Radnja romana konstruirana je s vrhunskom ironijom. Dr. Alice Howland ugledna je profesorica lingvistike na Harvardu, žena čiji je cjelokupni identitet, društveni status i osjećaj vlastite vrijednosti izgrađen na jeziku. Jezik je za nju bio više od alata komunikacije; bio je to sustav kojim je mapirala stvarnost i predavala o strukturama ljudskog uma. Kada joj u ranim pedesetim godinama dijagnosticiraju rani oblik Alzheimerove bolesti, sudbina zadaje udarac izravno u njezino najjače oružje. Napad bolesti na jezik predstavlja svojevrsnu intelektualnu smrt koja prethodi onoj biološkoj. Gubitak riječi na predavanjima, tihi zastoji usred rečenice i nemogućnost pronalaženja pravog pojma označavaju destrukciju simbola. Gledati lingvisticu koja gubi semantičke mape jednako je promatranju slijepog slikara. Jezik, koji je nekada bio prostor njezine apsolutne slobode i autoriteta, postaje labirint bez izlaza. Sukob radnje nije vanjski – nema antagonista osim same biologije. Pravi zaplet leži u Aliceinim očajničkim pokušajima da preduhitri vlastitu bolest, kreirajući testove na računalu i digitalne podsjetnike koji funkcioniraju kao proteze njezinog palog uma.

Seciranje likova: Obitelj u raljama društva uspjeha

Mikrosvemir obitelji Howland služi kao ogledni primjer suvremenog društva opremljenog imperativom uspjeha i hiper-produktivnosti. Unutar te strukture, Genova briljantno psihološki nijansira likove i njihovu nemoć pred neizbježnim:

• Alice Howland: Borac koji gubi bitku, ali zadržava dostojanstvo. Njezin lik redefinira lockeovski koncept identiteta (koji tvrdi da je čovjek definiran kontinuitetom sjećanja). Alice dokazuje da je sebstvo šire od pamćenja; ona pruža aktivan otpor bivanju pukim “medicinskim slučajem”.

• Suprug John: Ambiciozni znanstvenik koji utjelovljuje intelektualni kukavičluk. Njegova nesposobnost da se suoči s kognitivnim padom svoje supruge rezultira bježanjem u rad i karijerne ambicije. Za njega je Aliceina bolest zrcalo vlastite prolaznosti i gubitak ravnopravne partnerice za intelektualni dijalog.

• Kći Lydia: Emcionalno sidro romana. Lydia je buntovna kći, glumica koju je Alice često kritizirala zbog nedostatka akademske ambicije. Paradoksalno, upravo se Lydijina umjetnička, empatična priroda pokazuje superiornijom u prihvaćanju nove stvarnosti. Dok sustav pacijenta svodi na šifru bolesti, Lydia u bolesnoj majci vidi osobu kojoj nije potrebno racionalno dokazivanje, već čista, neuvjetovana prisutnost.

Fascinantan vrhunac te psihološke drame unutar romana predstavlja trenutak kada napredovala Alice na računalu pronalazi videosnimku koju je sama sebi snimila u trenucima lucidnosti. Na njoj, “bivša” Alice daje upute “budućoj” Alice kako izvršiti samoubojstvo tabletama. Činjenica da ona taj nalog ne uspijeva izvršiti jer joj kratkotrajno pamćenje stalno puca, pretvara se u potresnu književnu studiju o apsurdu ljudske egzistencije.

Od stranica do filmskog platna: Anatomija nestalnosti svijesti

Kada se ljuštura intelekta potpuno razbije, kada u romanu nestanu titule, akademski radovi, sjećanja na prošlost i planovi za budućnost, ono što preostaje jest čisti afekt. Završnica romana donosi katarzu – Alice, koja je izgubila sposobnost artikuliranog govora i smislenog sjećanja, na Lydijino pitanje o čemu je bila priča koju joj je čitala, uspijeva izustiti samo jednu riječ – „Ljubav“. Rezidualna svijest čovjeka nije praznina, već sposobnost osjećanja u čistom, ogoljenom sadašnjem trenutku. Ova duboka, intimna proza Lise Genove doživjela je i svoju vrhunsku potvrdu u istoimenoj filmskoj adaptaciji iz 2014. godine, u režiji Richarda Glatzera i Washa Westmorelanda. Film je uspio nemoguće: prevesti unutrašnji, lingvistički raspad iz romana u vizualni jezik kinematografije. Korištenjem plitke dubine oštrine (zamućivanjem pozadine oko protagonistice) i maestralnom, Oscarom nagrađenom izvedbom Julianne Moore, film je vizualizirao ono što je Genova ispisala. Moore je u mikro-ekspresijama lica i postupnom gubitku oštrog sjaja u očima savršeno materijalizirala Alicein prelazak s harvardskih katedri u sferu čistog osjećaja. I roman i film tako ostaju kao trajni memento mori koji nas uči da ljudska vrijednost ne proizlazi iz kognitivnog kapaciteta, već iz same esencije postojanja i suosjećanja. Čovjek je mnogo više od svog pamćenja; on je prostor u kojem ljubav odjekuje i onda kada se sve riječi ugase.