Zašto nam je „Društvo mrtvih pjesnika“ danas potrebnije nego ikad?

Piše: Karlo Cvrtak

Kada je Nancy H. Kleinbaum adaptirala kultni scenarij Toma Schulmana u roman „Društvo mrtvih pjesnika“ (Dead Poets Society), svijet je dobio bezvremensku priču o sukobu konformizma i individualizma. Smješten u rigidni ambijent akademije Welton potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u, ovaj roman funkcionira kao kirurški precizna obdukcija obrazovnog sustava koji, umjesto da otvara umove, služi kao tvornica poslušnih replika. Danas, u eri algoritama, društvenih mreža i novih oblika društvenog pritiska, ova nas knjiga ponovno izaziva da stanemo na klupe i pogledamo svijet iz sasvim druge perspektive.

Četiri stupa akademije Welton: Tradicija, čast, disciplina, izvrsnost

Roman nas odmah uvodi u sterilni, hladni svijet Weltona. Riječ je o muškom internatu u kojem se uspjeh mjeri isključivo postotkom učenika upisanih na Ivy League sveučilišta. Četiri zlatna načela škole zapravo su četiri zida ,,mentalnog zatvora” u kojem mladići poput Todda Andersona, Neila Perryja i Knoxa Overstreeta provode svoje najosjetljivije godine. Fascinantno je promatrati kako Welton predstavlja mikrokozmos svakog autoritarnog sustava – škola ne obrazuje dječake da postanu slobodni mislioci, već ih dresira da postanu dostojni nasljednici bogatstva, socijalnog habitusa i titula svojih očeva. U tom kontekstu, svako skretanje s puta smatra se izdajom obitelji i klase. Kleinbaum kroz jednostavan, ali atmosferičan stil uspijeva dočarati tu zagušljivu atmosferu u kojoj se miris starih knjiga miješa s neartikuliranim strahom tinejdžera od neuspjeha. 

John Keating kao subverzivni element u svijetu strojeva

U tu, nazovimo ju tako, ,,akademsku močvaru” ulazi John Keating, nekadašnji učenike škole, sad novi profesor engleske i američke književnosti koji krši sva kruta pravila. On ne želi da njegovi učenici mehanički pamte godine rođenja pjesnika niti da grafički mjere kvalitetu pjesme, što sjajno ilustrira kultna scena kidanja stranica iz udžbenika profesora Pritcharda. Keating od njih traži nešto daleko opasnije za sustav: traži da misle svojom glavom. Njegov poziv „Carpe diem“ (Iskoristi dan) nije, stoga, jeftina krilatica – čitajući roman shvaćamo da je to egzistencijalni krik. Keating podsjeća dječake da su njihovi prethodnici, čija lica gledaju na starim fotografijama u hodniku, sada samo prah i pepeo. Ta spoznaja o prolaznosti života ne bi trebala voditi u nihilizam, već u radikalnu odgovornost prema vlastitoj egzistenciji. Keating ne predaje književnost; on koristi poeziju kao oružje za buđenje svijesti. U jednom trenutku, svojim učenicima govori: ,,Ne ograničavajte poeziju samo na riječi. Poezija se može pronaći u glazbi, fotografiji, u načinu na koji je obrok pripremljen. Može postojati u najsvakodnevnijim mogućim stvarima, ali nikada, nikada ne smije biti obična.” I upravo iz ovih riječi nalazimo opajajuću moć kvalitetnog mentora i autoriteta. Saznavši za Društvo mrtvih pjesnika, društvo entuzijastičnih mladih zaljubljenika u poeziju, koje je osnovala klasa profesora Keatinga, mladići s Weltona odlučuju obnoviti desetljećima zaboravljeno djelovanje samog društva – ponovno se okupljaju u sitne noćne sate u pećini nedaleko internata čitajući Thoreaua, Whitmana, Tennysona i vlastitu poeziju omogućujući da negdje – daleko od rigidne škole, profesora i kolega, pronađu trenutak mira za vlastite buntovne duše.

Tragedija Neila Perryja: Kada roditeljska ljubav postane omča koja steže vrat

Srce i najveća bol ovog romana definitivno leži u liku Neila Perryja. Neil je karizmatičan, inteligentan i duboko nesretan mladić čiji je život u potpunosti programirao njegov hladni, autoritarni otac koji želi svome sinu omogućiti medicinsku diplomu, respektabilnu karijeru i svijetlu budućnost. Neilovo otkriće glume u školi i uloge Pucka u Shakespeareovom „Snu Ivanjske noći“ predstavlja njegov trenutak katarze, trenutak kada prvi put u životu osjeća da je uistinu živ. Međutim, Kleinbaum ovdje ne nudi jeftini sretan kraj. Sukob između Neilove novopronađene strasti i očeve želje da mu sin postane liječnik završava najgorom mogućom tragedijom. Neilovo samoubojstvo nije čin kukavičluka, već tragični krik nemoći u svijetu koji mu je oduzeo pravo na vlastiti glas. Njegova smrt otvara ključno pitanje: koliko često roditelji, pod krinkom „želje za boljom budućnošću“, zapravo ubijaju duh vlastite djece? Gospodin Perry je želio uspješnog sina, ali je na kraju dobio samo krvavu sobu, beživotno tijelo svoga sina… I doživotnu krivnju.

Todd Anderson i evolucija tihog otpora

Nasuprot Neilu stoji Todd Anderson, mladić koji živi u sjeni svog starijeg, uspješnijeg brata. Todd je utjelovljenje socijalne anksioznosti i nesigurnosti. Dok Neil gori poput komete i brzo se gasi, Todd prolazi kroz sporu, ali trajnu poetsku transformaciju. Keatingovo prepoznavanje Toddovog unutarnjeg krika, primjerice u sceni gdje ga tjera da barbarski „urlikne nad krovovima svijeta“, jedan je od najmoćnijih trenutaka u suvremenoj književnosti. Todd kroz poeziju pronalazi svoj glas. I upravo je Todd taj koji na samom kraju, kada je Keating lažno optužen i otpušten s mjesta profesora književnosti, prvi staje na klupu i izgovara sudbonosne Whitmanove stihove: „O kapetane! Moj kapetane!“. Taj čin nije samo odavanje počasti voljenom profesoru, to je Toddov konačni prelazak preko praga zrelosti. On više nikada neće biti poslušni pijun u golemom stroju akademije Welton.

Mit o krivnji: Zašto sustav uvijek traži žrtveno janje?

Nakon Neilove smrti, Welton ne preispituje svoje metode. Uprava škole, na čelu s ravnateljem Nolanom, ne pita se jesu li pritisak, nedostatak empatije i rigidna pravila gurnuli tog mladića doslovce preko ruba. Umjesto toga, sustav radi ono što sustavi najbolje rade: traži vanjskog neprijatelja kako bi zaštitio vlastiti integritet. John Keating postaje savršeno žrtveno janje. Optužen je da je svojim „radikalnim“ idejama i pedagoškim metodama zaveo mlade umove i uzrokovao tragediju. Cameronova izdaja, mladića koji spremno potpisuje lažno svjedočanstvo kako bi spasio svoju kožu i karijeru, bolan je podsjetnik na to kako strah lako uništava solidarnost. Roman nas uči da sloboda mišljenja ima visoku cijenu i da će društvo uvijek pokušati eliminirati one koji se usude poremetiti status quo.

Književna vrijednost: Je li adaptacija opravdala film?

Često se postavlja pitanje može li roman nastao prema scenariju parirati filmskom remek-djelu Petera Weira s Robinom Williamsom u glavnoj ulozi. Iako Kleinbaum nema stilsku raskoš nekih klasičnih romanopisaca, njezina je proza funkcionalna, brza i emocionalno izravna. Prednost romana leži u tome što nam omogućuje dublji uvid u unutarnje monologe likova, posebice Todda. Dok film plijeni vizualnom atmosferom i glumačkim izvedbama, knjiga jasnije artikulira psihološke profile dječaka. Ona funkcionira kao izvrstan uvod u književnost za mlade, ali njezine poruke daleko nadilaze žanr omladinske literature.

Pogled u sociološko ogledalo: Gdje je Društvo mrtvih pjesnika danas?

Kada danas čitamo i gledamo „Društvo mrtvih pjesnika“, ne možemo se oteti dojmu da se Welton samo preselio u digitalnu sferu. Nekadašnji pritisak očeva i profesora danas je zamijenjen pritiskom društvenog uspjeha, savršenih profila na društvenim mrežama i imperativa da budemo konstantno produktivni. Živimo u kulturi koja slavi materijalni uspjeh, dok istovremeno pati od kroničnog nedostatka smisla. Poezija o kojoj Keating govori nije luksuz za dokone. Ona je, kako sam Keating kaže, ono za što živimo. Romantika, ljubav, ljepota – to su stvari koje nas čine ljudima. Ako obrazovanje svedemo samo na stjecanje vještina za buduće tržište rada, postat ćemo samo visokoefikasni roboti u korporativnom stroju.

Zaključak: Ispit koji još uvijek polažemo

„Društvo mrtvih pjesnika“ nije samo priča o jednoj školskoj godini u Novoj Engleskoj. To je univerzalni manifest ljudskog duha. Roman nas podsjeća da je učenje cjeloživotni proces pobune protiv osrednjosti i konformizma. Nancy H. Kleinbaum nam je ostavila književni spomenik koji nas, svaki put kada ga uzmemo u ruke, pita isto pitanje: jesmo li uistinu živi ili samo odrađujemo dane koje su nam ih drugi isprogramirali? Dok god postoje sustavi koji guše kreativnost i dok god postoje pojedinci koji se usude stati na klupe i gledati svijet drugačije, John Keating i njegovi mrtvi pjesnici živjet će među nama. Stoga, carpe diem, dragi čitatelji – iskoristite dan uz kvalitetan roman, dramski komad… Ili dobru staru poeziju.