Školska zadaća našeg učenika Frana Đurkana najavila je njegov uspjeh na državnoj maturi…

               Albert Camus francuski je književnik i filozof koji stvara u razdoblju kasnog modernizma, a filozofija koja odražava njegov opus filozofija je egzistencijalizma. Camusjev se rad dijeli u dvije faze: fazu apsurda, kojoj pripada njegovo uvjerljivo najpoznatije djelo Stranac te fazu pobune. Glavni je lik djela Mersault, a ideja djela proizlazi iz ubojstva koje on počini bez ikakva očita cilja, motivacije ili obrazloženja. Do Mersaultove osude na smrt dovelo je upravo to ubojstvo, naizgled hladnokrvno i iracionalno, ali i više od samog ubojstva do osude dovode razne druge pojedinosti o Mersaultu koje iznose njegovi poznanici, osobito vezano uz smrt njegove majke, na primjer, njegovo bezosjećajno ponašanje.

               Vrhunac radnje u romanu zbiva se kad Mersault dolazi na plažu, vidi Arapina koji je bio u društvu koje je pratilo njega i Raymonda (njegova prijatelja i susjeda) i u njega ispali metke iz pištolja. Taj zločin nije bio sakriven niti je on htio pobjeći, zbog čega je vrlo brzo došao pred sud. Dakle, prvi je razlog Mersaultove osude na smrt jasan – nije samo oduzeo život drugoj osobi, već je to učinio bez imalo sažaljenja, oklijevanja. U polaznom je tekstu to očito: „Zatim opalih još četiri puta u nepomično tijelo u koje se meci zabijahu, a da se ništa nije opažalo.“ Naime, sud nije bio preneražen samim ubojstvom, i kazna za ubojstvo nije uvijek smrtna kazna; u Mersaultovu je slučaju nedostajala svaka obrana, snažna ili ne, koja bi mu umanjila kaznu. Uzimajući u obzir samo ubojstvo, kako bi se to na sudu uglavnom trebalo činiti (bez sporednih dodataka koji su u ovom slučaju samo dodatno pogoršali Mersaultovu poziciju), ovo je naizgled čin psihopata – izopćenika iz društva. U tome je sadržana ideja cijelog romana; sud želi neko razjašnjenje ubojstva Arapina, žele čuti da je Mersault bio ugrožen, prestašen, duševno uznemiren ili frustriran društvenim položajem, ili pak samo zao, ali to ne dobiva. Još značajnije, čitatelj se poistovjećuje sa sudom i traži neki razlog zbog kojeg Mersault donosi odluke kakve donosi, ali ovo je djelo egzistencijalističke filozofije i razlog ne postoji. Nastoji se ukazati na to da je život apsurd, apsurd njime vlada i jedini u njemu postoji, neovisno o svakom ljudskom pokušaju da se pronađe smisao. Tehnika redukcije fabule tome doprinosi, kao i nedostatak Mersaultove psihološke karakterizacije („(…) Arapin izvadi nož i pokaza mi ga na suncu (…) Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru. Otponac popusti (…) Zatim opalih još četiri puta u nepomično tijelo (…)“), na taj način da se ne ulazi u duboka psihološka objašnjenja kakva daju realistički i naturalistički autori. Naprosto, Mersault ne pronalazi razlog za ubiti ili ne ubiti (i samo ubojstvo dogodilo se grčenjem ruke; ostali su hitci ispaljeni tek kad je Arapin već „slučajno“ ubijen i ne čine nikakvu razliku). Do njegove osude ne dovodi ubojstvo, već iznenađenje suda, koji se može promatrati kao simbol cjelokupnog društva; zbog te redukcije – apsurd je kaos, on nije dobar ni zao i ne želi ništa, ne želi ubiti ili ne ubiti, on samo jest i to plaši ustaljene konvencije društva te svih uvjerenja, podjednako plaši metafizičke i socijalne konvencije – zbog te redukcije smisla dolazi do osude.

               Sud pri donošenju odluke ne razmatra samo ubojstvo, već i okolnosti Mersaultova života neposredno prije tog čina. Te su okolnosti smrt njegove majke i osjećaji koje on pokazuje u odnosu  na taj događaj. On ne plače, ne tuguje ni kratko vrijeme, već se vraća kući i odlazi s Marijom, svojom ljubavnicom, gledati komediju. Time, definitivno, konkretno pokazuje da nema nikakvih jasnih osjećaja zbog majčine smrti niti to namjerava sakriti. Sud postaje toga svjestan, što na suđenju postaje bitnije za presudu od ubojstva Arapina. Branitelj predlaže barem prividno žaljenje, čak i očitu laž i glumu, samo da se Mersault pokuša spasiti, ali on odbija i pokazuje da nije psihopat, ali je izopćenik iz društva i antijunak. Ne želi sudjelovati u licemjerju društva i nositi maske koje nose svi oko njega: „Sva su zdrava bića manje-više koji put poželjela da umru oni koje vole.“ Zasigurno, iz položaja suda on djeluje kao najgora vrsta pojedinca, bez i najmanje naznake morala, svijesti, dužnosti, barem osjećaja prema majci, čestice ljubavi. Ipak, Mersault nije zločinac ispunjen mržnjom, žedan krvi, kakav bi zaslužio smrt, no sud može stvoriti samo takav privid. Zapravo je to najjednostavnije i naizgled najpravednije – čovjek koji nema osjećaja prema majci, ne može biti dobar ni prema drugima i sigurno je zločinac. Strujom svijesti, kojom obiluje ovaj roman, oblikuje se prava predodžba Mersaulta („Onoga dana kad smo pokopali mamu, bio sam vrlo umoran i pospan, pa nisam vodio računa o onome što se događalo. Jedino mogu pouzdano reći da bih radije da mama nije umrla.“). Opet je vidljiv apsurd čije je Mersault utjelovljenje (njegova svijest, misli i postupci), zbog čega ovaj roman apsurda postaje i roman lika – Mersault majčinu smrt smatra činjenicom kao što je i svaka druga, i odbija se pred sudom praviti da je ona išta drugo jer za to ne vidi razloga – i njegova je vlastita smrt samo nadolazeća činjenica. Sud ne žali svoju odluku u trenutku kad Mersaulta posjećuje ispovjednik, kad postaje jasno da Mersaulta ne zanima smrt koja će ga uništiti. Apsurd ne želi živjeti ni umrijeti pa ne želi svoje uništenje, apsurd je priroda stvari i nema nastojanja. U polaznom tekstu vidljivo je da je branitelj nemoćan pomoći Mersaultu, čovjeku koji prihvaća apsurd i odbija zavaravati sebe da on ne postoji, kojeg sud zbog toga prezire više nego zbog ičeg drugog, i kojeg zbog toga želi ubiti, odstraniti onog koji hladnokrvno tvrdi da ne postoji objektivni smisao u životu, nema cilja ni razloga, nema opravdanog razloga ni za što, nema višeg plana ni kauzaliteta.

               Zaključno, Mersaultovu osudu na smrt sud ne žali jer je očito da Mersault ne posjeduje nikakve osjećaje, kajanje zbog zločina niti određeno mišljenje o njemu. Nedostatak tih osjećaja sudu je važniji u osudi na smrt od samog čina jer on želi stvoriti narativ po kojem svaki ubojica ima motivaciju. Mersault ju nema, odstupa od te stvorene priče, i to ga vodi u smrt; čitatelj poput suda želi da on umre jer je apsurd strašan, nepoznat, u isto vrijeme pravedan i krvnik, i ne može ga se ukrotiti.