Crvena cigla - moja prva i najčešća asocijacija na srednju školu. Prošlo je već 10 godina, a ja se osjećam jednako mladom, jedino možda manje idealističnom nego iz vremena „OG4“.

Proteklo desetljeće me naučilo da ne odustajem. Nikad! Da ne rušim mostove iza sebe. Da mi je matematika uvijek potrebna makar završila socijalnu pedagogiju. Da učim iz povijesti koja se ponavlja, a ne na vlastitim greškama. Da ne idem malena ispod zvijezda. Da ako mislim onda jesam. Da nisam jedinstvena, ali sam uvijek nekome posebna. Da su najbolje stvari u životu besplatne. Da samo mijena stalna jest. To get rid off the box instead of thinking outside of the box. Da još uvijek žalim što nisam naučila njemački kada je bio besplatan (Scheisse!). Da je u znanju (i čitanju) moć. Da slušam kako bih razumjela, ne kako bih odgovorila. Da nikad ne govorim nikad. Da će se otvoriti prozor kada se sva vrata zatvore. Da pjevam na sav glas iako nemam sluha. Da sam za vlastitu sreću sama odgovorna. Da je periodni sustav elemenata sve veći. Da je sve relativno. Da ljudi dolaze u raznim oblicima i bojama. Da preispitujem autoritete. Da izumrli latinski živi u drugim jezicima. Da živim sada i ovdje. Da mijenjam svijet mijenjajući sebe. Da je ljubav fizika jer proučava gibanje, energiju i međudjelovanje. Da učim od starijih i mlađih od sebe. Da smo svi i da nitko nije u pravu. Da znam da ništa ne znam i da još uvijek moram učiti.

 I da nije bilo crvene cigle, ne bi bilo niti ovog desetljeća spoznaja o sebi i svijetu oko sebe.

Ivana Zadro, *OG4