Ubojstvo među koktelima, ljetnim haljinama i sunčanim naočalama

Radnja romana smještena je u luksuzni obalni hotel na izmišljenom engleskom otoku, gdje gosti dolaze kako bi se odmorili, sunčali i uživali u eleganciji – no netko od njih imat će zlokobniji plan. Glavna žrtva je Arlena Stuart Marshall, bivša kazališna glumica i zavodnica, čija prisutnost izaziva šaptanja, ljubomoru i potisnute impulse kod gotovo svakog gosta. Kada njezino tijelo bude pronađeno u osamljenoj uvali, gotovo nitko nije previše šokiran. Jer, kako reče jedna gošća: „Ako tražiš nevolje, naći ćeš ih.“

Upravo je to što čini ovaj roman fascinantnim – prividna lakoća kojom Christie barata stereotipima, da bi ih potom okrenula naopako. Arlena nije nevina žrtva, ali njezina smrt nije opravdanje za moralnu kaznu. Svi oko nje imaju motiv – suprug, pokćerka, bivši udvarači, žene koje su joj zavidjele. Ali baš kao u životu, motiv nije uvijek dovoljan. Poirot mora, kao i uvijek, prozreti ljude, a ne samo okolnosti.

Kristalna struktura jednog zločina

„Zlo pod suncem“ funkcionira gotovo matematički – sve je precizno tempirano, svaki lik ima funkciju, svaka rečenica ima potencijal da bude trag. No ono što Christie čini posebnom jest njezin osjećaj za ljudsku motivaciju. Nije riječ samo o „tko je počinitelj“, nego o zašto, i što nam to govori o nama samima. U ovom romanu, zločin se rađa iz emocionalne hladnoće, manipulative ljubavi i narcisoidnog stava da je sve dopušteno – jer se može.

Za suvremenog čitatelja, pogotovo mlađeg, ova psihološka dimenzija otvara niz pitanja: koliko su ljudi spremni ići kako bi sačuvali vlastiti ugled? Kako društvene uloge i očekivanja mogu postati okidač za nasilje? I koliko često podcjenjujemo one koji izgledaju kao da ništa ne znaju?

Sličnost s današnjim svijetom

Iako je roman objavljen 1941., dok je Europa gorjela u Drugom svjetskom ratu, „Zlo pod suncem“ djeluje gotovo bezvremenski. U doba kada su društvene mreže postale nova pozornica, Arlena bi vjerojatno bila influencerica čije slike u badiću izazivaju komentare, ali i zgražanje. Kritike njezina ponašanja zvuče kao nešto što bismo danas mogli pročitati u „komentarima ispod objave“: ,,Sama je tražila, takve žene su same krive.“

Christie, međutim, ne pada u tu zamku. Iako koristi stereotip femme fatale, ona ne moralizira, nego upozorava: nitko nije isključivo kriv ili nevin. Svijet zločina u njezinim romanima često je tek refleksija dublje društvene dekadencije – licemjerja, ljubomore i emocionalne zapuštenosti.

Agatha i bijeg u krimiće

Kao što se Poirot znao povući u tišinu kako bi mislio, tako se i Agatha Christie često povlačila u vlastiti svijet pisanja kako bi prebrodila životne oluje. Malo tko zna da je 1926., u trenutku psihičke krize izazvane smrću majke i suprugove nevjere, nestala na jedanaest dana. Njezino se ime našlo u svim novinama, a otkrivena je u hotelu pod imenom suprugove ljubavnice. Naknadno je dokazano da je patila od amnezije. Iako nikada nije javno objasnila što se točno dogodilo, upravo ta epizoda otkriva koliko su i u njoj samoj postojale pukotine, sumnje i unutarnji bijeg.

Roman poput „Zlo pod suncem“ može se čitati i kao njezin autoterapijski prostor – mjesto gdje stavlja red u nered, gdje svijet, ma koliko bio mračan, ipak završava s pravdom. Poirot nije samo detektiv, on je figura racionalnosti u kaosu, kao da sama sebi poručuje: Red može postojati. Istina se može otkriti. Ljudi su složeni, ali nisu neprozirni.

Nijedna žena nije samo ono što drugi u njoj vide

U kontekstu današnjih razgovora o ženskoj reprezentaciji u fikciji, zanimljivo je kako Christie oblikuje svoje junakinje. Arlena je prikazana kao fatalna, ali nije demonizirana. Christine Redfern, jedna od gošći, tiha i „neprimjetna“, otkriva drugu stranu ženskog identiteta – onu potisnutu, racionalnu, ali možda i puno opasniju. Žene u Christieinim romanima nisu samo majke, ljubavnice ili žrtve – one su pokretači radnje, nositeljice moralnih dilema, često su i same ubojice ili spasiteljice.

Za mlade čitateljice i čitatelje danas, to je poruka koja ostaje važna: ne sudite po površini, jer pod maskom tišine često ključa najdublja oluja.

Stil koji ne stari

Christiein stil pisanja djeluje jednostavno, ali je upravo u toj jednostavnosti skrivena njezina genijalnost. Dijalozi su ritmični, deskripcija ekonomična, a napetost raste postepeno, bez klišeja ili jeftinih trikova. U „Zlu pod suncem“, pejzaž nije samo pozadina – on je karakter. Sunce sija kao da poriče zločin, valovi zapljuskuju stijene dok Poirot sabire činjenice, a gosti se sunčaju, ne sluteći da je među njima netko – ubojica.

Današnji čitatelji, naviknuti na brze zaplete i eksplozivne scene, mogli bi biti zatečeni ovom suptilnošću. Ali upravo je to snaga ovog romana: izaziva da razmišljamo, da ne brzamo, da slušamo što ljudi govore – i još više – što ne govore.

Završna misao

„Zlo pod suncem“ nije samo još jedan krimić – to je portret društva koje skriva svoje najmračnije porive iza sunčanih naočala, parfema i nasmijanih večera. U njemu, baš kao i u životu, nitko nije sasvim onaj za koga se predstavlja. A istinu, koliko god bila bolna, mogu vidjeti samo oni koji gledaju duboko.

I možda baš zato čitamo Christie i danas. Ne zato što nas zanimaju samo ubojstva – nego zato što nas zanimaju ljudi.

Zanimljivost za kraj: Krimići na ekranu i u igrama

Agatha Christie je postala brend prije nego što je brendinguopće postojao. Osim filmova i serija, njezini su romani pretočeni i u videoigre, što potvrđuje koliko su njezine priče bezvremenske.

Najpoznatija videoigra bazirana na njezinim djelima je „Agatha Christie: Evil Under the Sun“, point-and-click avantura objavljena 2007., gdje igrač preuzima ulogu Poirota i rekonstruira zločin. Postoje i druge igre, poput:

„Agatha Christie: And Then There Were None“ – adaptacija njezinog najpoznatijeg romana.

„Agatha Christie: Murder on the Orient Express“ – koja kombinira originalnu radnju i nove elemente.

Za generaciju koja odrasta uz igre, ovo je sjajan način da uđe u svijet književnosti kroz interaktivnu formu. Igre zadržavaju jezgru zagonetke, karakterizaciju i napetost – dok igrače tjeraju da razmišljaju, povezuju tragove i odigraju vlastitu verziju nenadmašnog detektiva.