O Maruliću - nepretenciozno

U nizu aktivnosti povodom obilježavanja 500. godišnjice smrti Marka Marulića, u suradnji s Knjižnicom Sesvete u našoj smo školi 12. travnja 2024. ugostili predstojnicu Katedre za stariju hrvatsku književnost s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Lahorku Plejić Poje.

U dupkom ispunjenoj polivalentnoj dvorani  prof. Lahorka Plejić Poje obratila se učenicima drugih i trećih razreda koji pohađaju izbornu nastavu hrvatskoga jezika - i koji u svom redovnom programu ipak čitaju (u ulomcima) Juditu Marka Marulića, „oca hrvatske književnosti” i upoznaju njegova humanistička djela - podsjećajući na neke poznate činjenice vezane uz njegov opus. Marulić je u 16 . stoljeću velik i slavan ponajprije kao pisac bestselera na latinskom – jedna od dviju knjiga koje je sv. Franjo Ksaverski, najveći misionar u povijesti Katoličke Crkve, ponio na svoje daleko putovanje u Indiju, Japan i sve do obala Kine bila je Marulićeva Institucija (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum), a primjerak njegova Evanđelistara (Evangelistarium) u vlasništvu Henrika VIII. na čijim su rubnicama ostale kraljevom rukom ispisane bilješke danas se čuva u Britanskoj knjižnici – ali i kao pisac na hrvatskom jeziku: Judita je nakon prvotiska 1521. u Veneciji u nepunih godinu i pol još dva puta tiskana  u istom gradu (potvrđujući autorovu izjavu „kako i hrvatski jezik ima svojega Dantea“).

O velikom Marulu u čiji su se jubilej uključile sve važne državne i kulturne institucije – od Vlade RH koja je 2024. proglasila „Godinom Marka Marulića“ do Marulianuma, centra za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga u Splitu – prof. Poje progovorila je nepretenciozno i toplo pokušavajući predočiti učenicima (pokazujući im i veliki Mogušev Rječnik Marulićeve Judite) kako se na  početku umjetničkog oblikovanja epa na hrvatskom (svom rodnom čakavskom) jeziku Marulić našao sam i morao je - bez uzora u domaćoj tradiciji - prvi okarakterizirati likove, oblikovati pjesničke slike i pronaći izraze za dane situacije, a naročito je teško bilo prikazati osjećaje.

Za ilustraciju prof. Poje podijelila je učenicima listiće s ulomcima (po nekoliko stihova) iz triju pjevanja Judite pokušavajući pokazati kako je ispod patine jezičnog sloja Marulić još uvijek čitak, a njegove usporedbe bliske običnom čovjeku (tako je u 1. pjevanju kralj Nabukodonozor, gnjevan što mu se neki narodi nisu predali, prikazan u noći u kojoj sve spava kako „ ležeć na perine, usnuti ne more/ (...) / Kakono (...)/bisan pas (...)” )  i načinu života uz more (u 3. je pjevanju Ozija, gradski starješina, stojeći pred građanima Betulije koji su se htjeli predati i pred neizvjesnošću koja ih čeka, prikazan kao brod u oluji  „s plačnima očima/(...)/Kako ki strašnima vitri zagonjen brod/ meu vali mnogima vodi prik slanih vod,/(...)/Sve nebo poklopi oblak s tmasta lica,/ iz njega dižd kropi, mun'ja ga prosica.”, da bi u 5. pjevanju napokon, nakon Juditina izvršenog djela, odahnuo  kao onaj koji je sretno uplovio u luku: „Ozija tuj biše, od vesel'ja suzi,/radosno uzdiše videć konac tuzi,/(...)/hvalu Bogu dviže da ga ne poklopi/more i ne stiže, ko mnozih potopi.”).

Srdačan pljesak bio je zahvala za nenametljivi autoritet i suptilnost  kojima je prof. Plejić Poje kao  sveučilišna nastavnica i znanstvenica (proučavajući između ostalog  i recepciju Marulićeva opusa i Judite u gimnazijskim čitankama od sredine 19. st., dakle od vremena kada se hrvatski uvodi kao nastavni jezik, do 1991. godine) pristupila našim učenicima imajući na umu nezavidnost njihova položaja pred izazovima digatalnoga doba i često nelogičnim zahtjevima novoga nastavnog kurikula.

Pripremili: Vijeće hrvatskoga jezika i školska knjižničarka u suradnji s Knjižnicom Sesvete