Strmim popločanim stubištem penjemo se do veličanstvene prvostolnice (Duomo di Siena) na čijem se  pročelju prožimaju romanički lukovi s tri portala i visoki gotički šiljci u skladu kakav su mogli izvesti samo veliki majstori poput Nicole i Giovannija Pisana. Započeta u 12. stoljeću u znak zahvalnosti Djevici za obranu u neravnopravnom sukobu s Firenzom, odraz je i silne ambicioznosti jer se oko nje započinje graditi nova katedrala (Duomo Nuovo) veća od one Svetog Petra u Rimu, o čemu svjedoče podignuti, a nikad dovršeni zidovi sablasno podsjećajući na „crnu smrt“ koja je sredinom 14. stoljeća pokosila gotovo 3/4 stanovništva Siene. Sama  katedrala jedinstveno je sakralno-muzejsko zdanje neopisive ljepote s upečatljivim prugastim dizajnom bijelog i crno-zelenog mramora koji se  ponavlja i u unutarnjoj dekoraciji. „Između neba - arkade 18-metarskih stupova od crnog i bijelog mramora, koji stvaraju dojam lagane vrtoglavice od obilja ljepote“ – pa smo se izgubili među stotinu reljefa papa i careva, četiri stotine figura ljudi i životinja koje se nalaze samo u lijevom transeptu katedrale, među skulpturama Michelangela, Donatella i Berninija, hodajući po umetanom mramornom podu koji je kao kolektivno  remek-djelo sienskih umjetnika nastajao više od 600 godina ilustrirajući nepresušne poganske, filozofske i konačno biblijske teme. Prolazimo kroz Kriptu s ostacima fresaka, zalazimo u Muzej gdje je premještena većina katedralnih originalnih skulptura, oltarnih slika (a najpoznatija je Maestá Duccija di Buoninsegne),  freski i vitraja i penjemo se konačno na krov Duomo Nuovo, vidikovac s kojeg se kružno pruža pogled na cijelu Sienu – posvuda kuće, palače, tornjevi podignuti od narančastocrvene opeke kojoj je oblačan dan dodao nijansu sive – i na zelene brežuljke koji je okružuju daleko, daleko, a ipak se čini da bismo mogli gotovo dodirnuti njihovo bujno raslinje.

Potom silazimo na Piazzu del Campo, prostrani gradski trg u obliku blago nagnute lepezaste školjke, „po nekima najljepši javni prostor Europe“. Na njemu je gradska vijećnica (u kojoj je muzej) i toranj visok 102 metra. Umorni naši učenici posjedali na popločani trg u grupicama djeluju tako sićušno – od vodiča čujemo kako se tu svakog ljeta, 2. i 16. kolovoza, okupi oko 30 tisuća ljudi koji prisustvuju poznatoj utrci konja (Palio) u kojoj se još od srednjeg vijeka nadmeću predstavnici sienskih gradskih četvrti (kontrada). Nakon slobodnog vremena – uz ponešto učeničkog mrmljanja na ugostitelje i visoke cijene, a za osrednju ponudu - napuštamo Sienu, staro etrursko naselje i rimsku koloniju, grad čija je srednjovjekovna povijesna jezgra pod zaštitom UNESCO-a i čije je sveučilište jedno od najstarijih u Europi (osnovano 1203. i slavno po studijima prava i medicine) i danas poznato. Na tom je sveučilištu u 16. stoljeću  studirao i naš Marin Držić – izabran za rektora Kuće mudrosti i prorektora Sveučilišta.  Iako je to tada bilo zabranjeno, on glumi u predstavi u privatnoj kući zbog čega je uhićen. „Velmožni rektor ljubavnika odglumi“  i zaljubi se – u dramu! Nadilazeći uskoro talijanske uzore u svojoj komediji stvara složen „obrnuti svijet“  domaće dubrovačke i  svekolike ljudske stvarnosti.

Rasadnici s biljem prepoznatljivih  i maštovitih oblika i jarkih boja protežu se putem do Montecatini Terma gdje nas u jednom od brojnih hotela čeka večera, noćenje i doručak, a toskanski krajolik zanosi ljepotom rustikalnih vila, utvrda i zdanja po brežuljcima, zelenilom borova, maslina i vinograda, poljima i usamljenim visokim čempresima.

Kad smo s povišenog platoa ugledali Firenzu gdje se osunčana pruža s tornjevima, svojom moćnom kupolom, palačama i tisućama krovova uz Arno u nedogled, „bilo nam je k'o da snivamo“. Nekadašnja rimska Florentina (Cvatuća) svoj će uspon doživjeti u 12. st. kad u sukobu rimskog pape i cara, ne zauzimajući stranu, postaje „slobodnom komunom“ te izrasta u jedan od najbogatijih gradova u Europi, a svoj će puni procvat doživjeti u renesansi. U šetnji zastajemo nakratko uz Nacionalnu centralnu biblioteku, najveću u Italiji i jednu od najvažnijih u Europi, a zatim dolazimo do trga i crkve Santa Croce, najveće franjevačke crkve na svijetu, u kojoj su pokopani Michelangelo Buonarroti, Niccolò Machiavelli, Galileo Galilei, Leonardo Bruni, Gioachino Rossini... Kripta jednog od najvećih sinova Firenze, Dantea Alighierija, čeka prazna dok se njegov spomenik nujno uzdiže na trgu, a njegovo tijelo preko 700 godina počiva u Ravenni koja ga ne da. Malo kasnije,  stojeći pored njegove kuće i slušajući vodiča, prisjećamo se: samo je dvaput, prvi put s devet  godina i ponovno s osamnaest  (9 + 9) susreo svoju susjedu i vršnjakinju Beatricu (punim imenom Bice di Folco Portinari), koju će u Novom životu opjevati konvencionalno (dolce stil nuovo) - kao biće anđeoske ljepote koje tjelesnim obličjem i svojim duhom potresa i obuzima pjesnika kao trajno nadahnuće, a potom u apoteozi u Raju kao onu koja ga vodi kroz devetera nebesa sve do anđeoskih zborova i Boga.

Prošli smo pored crkvice u kojoj je, ne navršivši 25 godina, sahranjena Beatrice, udana, u trenutku kad je Dante već oženjen drugom s kojom je po očevoj volji  bio zaručen još kao 12-godišnji dječak  i s kojom će imati troje (ili četvero) djece. Visoko školovan, sudjelujući i kao konjanik u borbama za rodni grad na strani gvelfa, a protiv gibelina, s 30 godina počinje se baviti javnim poslovima, no u razdoru gvelfa na Crne i Bijele pristaje uz posljednje koji gube i s kojima biva prognan. Osuđen uz prijetnju lomačom, ponižen i povrijeđen, do smrti u Ravenni boraveći u mnogim mjestima Sjeverne Italije, navikao na „slani okus tuđeg hljeba“ i podnoseći dostojanstveno svoju bol („progonstvo svoje smatram svojom časti“), nikad se više (zbog ponosa) neće vratiti u Firenzu koju je nosio u sebi, koju će ugraditi u svoje remek-djelo (nastalo daleko od nje) i  kojoj se pakosno obraća na početku 26. pjevanja Pakla:      

„Likuj, Firenzo, što si silna tako!

Kopnom i morem glas o tebi lijeće,

a dopire ti ime i u pako.

Pet građana ti vidjeh gdje se kreće

međ lupežima, te se stidim vele,

a niti tebi na čast biti neće.“

„Dante, ulazeći u kraljevstvo mrtvih, nosi  sa sobom sve strasti živih, vuče za sobom čitavu zemlju. (...) Duše, kad vide i čuju živa čovjeka, osjećaju stari život, ponovno postaju ljudi; u vječnosti se opet pojavljuje vrijeme; u krilu budućnosti živi i giba se Italija, dapače, Europa onog stoljeća. (...) A unutar tog veličanstvenog okvira nalaziš sliku suvremene povijesti: Bonifacija VIII, Roberta, Filipa Lijepog, Karla Valiois, obitelji Cerchi i Donati, novu i staru Firencu, povijest Italije i njegovu osobnu povijest, njegove srdžbe, mržnje, osvete, ljubavi, naklonosti...“ (F. de Sanctis). Formalno savršen ep, o neprolaznoj božanskoj ljubavi kao konačnomu cilju, s likovima  što su postavljeni na golemoj pozornici Pakla, Čistilišta i Raja („okamenjeni u vječnoj pravdi, postavši i sami vječni“),  Božanstvena komedija, nastala u „jeseni srednjega vijeka“, njegov je vrhunac i nagovještaj novoga doba, a njen jezik, firentinsko narječje, uzdignuto snagom književnog genija, postat će temeljem književnog talijanskog jezika.

U samom središtu grada uzdiže se prepoznatljiv njegov simbol, Duomo (ili Cattedrale di Santa Maria del Fiore), koja je nakon Sv. Petra u Rimu i Sv. Pavla u Londonu, najdulja katedrala na svijetu, duga gotovo 150 metara. Započeta u 13. stoljeću, s dekorativnom kombinacijom ružičastog, bijelog i zelenog mramora iz okolice, gotovo dva stoljeća čekala je svoj dovršetak . Kupolu visoku gotovo 100 metara s promjerom 42,2 metara (ne odustajući od projekta Nerija Fioravantija:  s dvostrukom ljuskom i ne kao polukuglu nego strmije usmjerenu prema nebu), podigao je konačno u 15. stoljeću zlatar, ljubitelj geometrije i matematike, kipar i arhitekt,  Filippo Brunelleschi ugradivši u nju nekoliko tisuća tona materijala. Zanimljivo je da ona ne počiva na drvenoj konstrukciji – lista i obrazlaže nam skice naš lokalni vodič („hodajuća enciklopedija Firenze“) – nego je tajna u posebnom obliku veza s uzorkom tzv. „riblje kosti“, a njena smionost, koja se oslanja na temeljito Brunelleschijevo proučavanja arhitektonskih rješenja carskoga Rima, potpuna je novost tog vremena i predstavlja početak renesanse. Pored  katedrale  odvojen stoji preko 80 metara visok Giottov zvonik koji su po njegovu nacrtu dovršili Andrea Pissano i Francesco Talenti, a nasuprot romanička krstionica sv. Ivana (zaštitnika grada) poznata po  trojim brončanim reljefnim vratima od kojih su najslavnija istočna (tzv. „Vrata raja“).

Na središnjem gradskom trgu, Piazzi della Signoria, uz stoljetne palače gradske uprave stoje brojne skulpture (većina originala zamijenjena je kopijama, osim Cellinijeva Perzeja s Meduzinom glavom i Giambolognine Otmice Sabinjanki), a divovski bijeli mramorni Neptun koji se uzdiže iz svoje fontane nikad se nije svidio profinjenom ukusu Firentinaca. Prolazimo prostorom glavne tržnice s mnoštvom živopisnih štandova i slušamo o povijesti florina, zlatnika koji se od 1252. kovao u Firenci sa stiliziranim ljiljanovim cvijetom i kao sredstvo plaćanja koristio  širom Europe i po Bliskom Istoku. Saznajemo i kako su nastale riječi banka (od tal. banca što znači klupa – firentinski bankari koristili su ih kao improvizirane stolove za mijenjanje novca) i bankrot (tal. banca rotta, razbijena klupa – jer su u srednjem vijeku mjenjačima, ako su varali, razbijali stolove) i konačno izbijamo na Ponte Vecchio (Stari most) iz 14. st. (jedini koji je preživio Drugi svjetski rat neoštećen) s mnoštvom zlatarnica koje stoje na mjestu nekadašnjih mesarskih i kovačkih radnji.  Iznad mosta  podignut je Vasarijev prolaz, hodnik koji povezuje palaču Uffizi s rezidencijom Medicija, palačom Pitti  na drugoj obali Arna.

Jedna od najmoćnijih firentinskih i talijanskih  obitelji (seljačkog podrijetla) u svojoj dugoj povijesti, baveći se trgovinom, bankarstvom i politikom, vladala je s manjim prekidima Firenzom i Toskanom od 15. sve do 18. st. i dala četvoricu papa, dvije francuske kraljice (Katarinu, najmoćniju ženu 16. stoljeća i Mariju Medici) te bila u obiteljskim vezama s gotovo svim europskim kraljevskim dvorovima. Njihovi su slavni predstavnici Cosimo Stariji („Otac domovine“), jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena i veliki pokrovitelj umjetnosti za kojega su radili najveći renesansni umjetnici (Donatello, Brunelleschi, fra Angelico, fra Filippo Lippi) i njegov unuk Lorenzo Veličanstveni, jedan od naslavnijih humanističkih vladara i mecena mnogim znanstvenicima i umjetnicima renesanse  (Andrea del Verrocchio, Leonardo da Vinci, Sandro Botticelli) na čijem će dvoru punih pet godina poput člana obitelji živjeti, učiti i raditi i Michelangelo Buonarroti. Ipak je svojim  tiranskim načinom vladavine stekao Lorenzo  i brojne neprijatelje te se ranjen jedva spasio u zavjeri obitelji Pazzi u kojoj je ubijen njegov brat Giuliano u firentinskoj katedrali na sam Uskrs 1478.  U tim stoljećima uspona i padova povijest je obitelji Medici neodvojiva od Firenze, kolijevke renesanse, na koju su rasipno trošili svoje golemo bogatstvo, a koliko će njihova osjetljivost za umjetnost biti i ostati njena budućnost, svjedoči i mudar potez „posljednje od kraljevske linije Medicija“, Anne Marije Luise (Lodovice), kćeri Cosima III., koja je nadživjela svog brata, posljednjeg velikog toskanskog vojvodu i potpisala s Habsburgovcima, koji će konačno svojoj kruni pripojiti Toscanu, 1737. „Obiteljski pakt“. Njime cjelokupno kulturno vlasništvo Medicija ostavlja toskanskoj državi pod uvjetom da se nikad ništa ne iznese iz Firenze. Zahvaljujući tome rijeke turista svake godine pohode taj grad („A po dvoranah gospodskih šire se tuđina čete...“) čija je stara jezgra pod zaštitom UNESCO-a, a kulturno bogatstvo baština čovječanstva.

Na toj je golemoj ostavštini utemeljena i Galerija Uffizi koju smo imali sreću posjetiti, jedan od najstarijih i najslavnijih muzeja na svijetu, povremeno otvarana posjetiteljima od 16. st., a  od 1765. i službeno otvorena za javnost. „U palači je smještena znamenita kolekcija umjetničkih djela nastalih od XII. do XVIII. st., uglavnom talijanskoga, no i njemačkoga, nizozemskog i flamanskoga slikarstva, tapiserije i antičke skulpture. Predstavljena je u kronološkome slijedu po školama i stilovima s naglaskom na neka od najvećih remek-djela, radove Simona Martinija, Giotta, Andree Mantegne, Piera della Francesca, Sandra Botticellija, Michelangela, Rafaela, Leonarda da Vincija, Caravaggia, Parmigianina, Tiziana, Canaletta, Rubensa, Rembrandta, Albrechta Dürera i dr. Zbog veličine kolekcije pojedina djela proslijeđena su u druge firentinske muzeje...“ – čitamo i gledamo redom, isprva polako, ushićeno, a poslije u panici jer je nemoguće tu beskrajnu divotu zbiti u tako malo vremena. I neosjetljivi (pustite me da se naužijem ljepote!) za one  koji su nas, ušavši i izašavši ranije, strpljivo čekali trošeći svoje „slobodno vrijeme“ – izgubljeni u prostoru i vremenu – ipak odustajemo u nadi gubitničkoj da se sve još jednom može ponoviti (neki drugi put...).

S tim iskustvom ulazimo u Galeriju Akademije usmjereni samo na jedno: vidjeti Michelangelova Davida. No tko će proći spuštena pogleda pored njegovih Robova i drugih skulptura ili uz zidove glavnih dvorana ne vidjeti veliku zbirku slika firentinskih umjetnika (uglavnom iz razdoblja od 1300. do 1600.) i ne zaviriti konačno u krilo gdje je uređen Muzej glazbenih instrumenata, gdje u staklu blješte crvenosmeđe lakirane Stradivarijeve violine i ističu se djela Bartolomeja Cristoforija koji je održavao glazbala Medicijevih i kojemu se pripisuje izum glasovira.

„Divni Angelov kip“, prikazujući Davida u trenutku prije nego što će kamenom iz praćke ubiti Golijata , jedno od najvećih umjetničkih remek-djela koje je čovječanstvo ikada stvorilo, s istaknutom glavom i desnicom, „krasni goli mladić (...) golem, ponosan i gord“, uzdiže se kao savršenstvo ljudske anatomije, koncentracije i samopuzdanja i, kako kaže Giorgio Vasari,  „ni jedno drugo umjetničko djelo u bilo kojem pogledu nije mu ravno “. Od bijelog mramora koji su odbacili kipari Agostino i Rossellino i koji je 25 godina ležao u dvorištu Opere del Duomo (upravo dok je stasao novi genije), mladi će Michelangelo nakon više od dvije godine mukotrpnog rada, sklonjen od znatiželjnika, spavajući sporadično i ne izuvajući se, rijetko jedući i radeći u otvorenom dvorištu i po kiši, konačno 1504. otkriti svoje djelo, a udivljeni svjedoci (među kojima su bili i Leonardo da Vinci i Sandro Botticelli) složili su se s gradskim ocima da ono treba zauzeti neko istaknutije mjesto u gradu nasuprot izvornoj namjeni da  bude jedan u nizu kipova u niši tribina firentinske katedrale. Četrdeset je muškaraca nekoliko dana guralo drvena kolica na kojima je David stajao pričvršćen užadima i klizio kroz grad od Michelangelove radionice iza katedrale sve do političkog srca Firence, Piazze della Signoria, gdje je postavljen pored ulaza u Palazzo Vecchio, zamijenivši Donatellovu brončanu skulpturu Judite i Holoferna. Tu će stajati kao simbol snage i slobode firentinske republike sve do 1873. kad je, da bi se zaštitio od oštećenja i vremenskih utjecaja (koji su uništili sve pozlaćene završne detalje), smješten pod krov Galerije Akademije.

I javlja se zebnja - nad Davidom i svekolikom umjetničkom baštinom – od poplava (kakva je bila 1996.), od bombaških napada (kao onaj iz 1993.  povezan vjerojatno s Mafijom) kojima je bila izložena Firenza i nepovratno uništen dio njezina kulturnog blaga, od ratova... I ono marinkovićevsko pitanje „kad bi se za spas Davida od uništenja (...) tražio život jednog jedinog (...) da li biste vi odobrili da se dade taj život? – Pitanje tipično 'rusko, besmisleno. Dostojevština (...) ali pitanje je tu (...)“ i zaključak: ljudska i umjetnička egzistencija neodvojive su. Jer što je umjetnost nego ljudska čežnja za vječnoću, a kroz njenu materiju i zvuke uvijek (i kad njen tvorac nije svjestan) struji ljepota Apsolutnog.

Opet smo posljednji, a već je prvi suton: u staklima skriptarnice oslikavaju se iz atrija zreli limuni  posađeni u posudama. Tonu u zaborav „Florentinske elegije“ Cirakijeve i dok je koračajući pod sitnom kišom napuštamo uz red svjetiljaka uz Arno, sve se smiruje u „Večeri nad gradom“ : „Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,/  I pepeo. Spavaj.“ (D. Tadijanović)

Treći dan – Pisa („močvarna zemlja“), sada 10 kilometara udaljena od Ligurskog mora kojim je nekoć gospodarila (imajući u svom sastavu Elbu, Korziku i Sardiniju) i uz Veneciju bila najsnažnija sila na Sredozemlju. Poslije će njenu moć zasjeniti Genova;  luku nataloženu muljem Arna potpuno će zamijeniti ona u nešto južnijem Livornu. Na sveučilištu iz 12. st., obnovljenom i poznatom po prirodnim (s najstarijim sveučilišnim botaničkim vrtom u Europi) i tehničkim znanostima, studirat će veliki sin Pise, slavni matematičar, fizičar, izumitelj i astronom, „otac moderne nauke“, Galileo Galilei. Na Katedralnom trgu (Trgu čudesa) pod zaštitom UNESCO-a stoje razmaknuti Krstionica sv. Ivana, najveća u Italiji, uz nju snovita romanička Katedrala Uzašašća sv. Marije koja čuva  propovjedaonicu Giovannija (sina i učenika Nicole) Pisana, i njen Zvonik sa sedam zvona koja ne zvone, poznat kao Kosi toranj u Pisi. Njegova gradnja započeta u 12. st. (čini se da je arhitekt ipak bio Diotisalvi, a ne Bonanno Pisano), zaustavljena je već nakon trećeg kata zbog poniranja tla i nastavljena stotinu godina kasnije kad se pokušava „ispraviti“ dogrdnjom još triju katova (do početka 14. st.) i konačno sedmog 1360. godine. Visine 55 i širine 15 metara s vrhom koji je u odnosu na temelje nagnut 4 metra (krajem 20. st. zatvoren za javnost i u građevinskim zahvatima ispravljen za 45 cm te ponovno otvoren) prava je atrakcija i po cijeli dan stotine ga turista u neumornim fotografskim pozama i perspektivama podupiru, pridržavaju i guraju. Iako su rijetki i hrabri među nama bili za to spremni platiti visoku cijenu, ipak se nisu  popeli na njegove 294 stube zbog dugoga čekanja, a možda su i trebali - tko je mogao znati da ćemo se zbog kvara autobusa ponovno vratiti u Pisu na još jednu kavu (usput: pohvala baš svakoj koju smo popili u Italiji!)!

Odlazeći tko nije na trenutak pomislio kako bi bilo ne rastati se od Toskane,  od njene ljepote i slave  od koje ona živi - ne znajući za granice vremena i prostora – kao u nekoj vječnoj Alegoriji proljeća...

Fotografije: Tena Radić, Mihaela Pijetlović i drugi

Pripremila: Marija Križanac, prof.