Šenoa nas je nadahnuo da čitamo njegova mnogobrojna djela, ali i da mu iskažemo svoju ljubav izradom niza portreta, koje su naši učenici Likovne grupe radili uz ovu Šenoinu obljetnicu. 

Dokaz da je August Šenoa i danas aktualan, pokazuju njegove rečenice iz Diogenesa, historičke pripovijesti koju je  pisao u 19. stoljeću. August Šenoa bio je veliki domoljub.  Zagreb i Hrvatsku volio je kao majku, ali  smatrao je  da je samo ona ljubav prava koja nema povez preko očiju, istinska kritika također je znak ljubavi. Ovo je poruka velikog čovjeka koju nam je ostavio u nasljeđe, a koliko nas ima koji smo  tu poruku vidjeli, pročitali, shvatili?

Gledaj oko sebe, gledaj svoje vršnjake, našu mladež. O čem umuje to buduće pleme naše? Ja moram živjeti, vele, jerbo sam živ, pa kad sam već živ, hoće mi se živjeti lagodno. Dobro. A što je lagodono? Čim manje brige, čim manje muke, čim manje posla, čim manje nauke, jer misli  jedu čovjeka. Od misli posijedi kosa. Posao te ubija, nauka muči. A čemu sve to? Život je ko i ljestve, na koje se sve više popinješ, sve sretniji postaješ. Treba li tome rada? Nipošto, tome se hoće junaštva, smionstva, drzovitosti. Da se mukom i naukom može steći sreća, luda je samo utjeha kmetskom sinu. Uspjeh opravdava sve na svijetu, a uspjeti se  može samo pomoću sretnika, koje je visokorođena majka na sreću rodila. Prijateljstvo, rodbinstvo, protekcija pokretačice su svijeta, zato i ne treba muke, ne treba nauke koja sanja uvijek o cilju života, a  napokon nije nego čislo godina, dana i časova, kome je narav propisala među. Ne pita se za cilj, već za  vještinu života.

Eto, kako umuje naša mladež. Zar nije tako? Prosudi posljedice, gledaj u praktički život. Svaki mladić koji je visoka roda zna da mu je na zemlji pričuvano mjesto. On to smatra svojom povlasti, svojim pravom. Ne pita on kakovo je to mjesto, već pita samo  da li nosi zlatnih kamata. Ponudi mu mjesto generala, primit će ga. Ponudi mu mjesto velikog župana, primit će ga. Načini ga opatom, opatovat će. Postavi ga banom, banovat će. Za dužnost ga ne boli glava, za njegove dužnosti neke se brinu kmetački sinovi. Znanja i  ne treba, znanje zamjenjuje vlast, vlasti se ne smiješ opirati. Mirnom dušom svlače i oblače ti ljudi svakim danom novo ruho, lakoumno skaču od jednog mjesta na drugo. Obiteljska sveza nije im nego sredstvom da okrijepe svoj poveljni ceh, a taj svoj ceh smatraju oni narodom. Skup svojih livada, oranica, vinograda smatraju svojom domovinom. Bezobzirnu svojevolju smatraju svojom slobodom.
Gdje je tu ona sveopća ljubav koja u svakom čovjeku nazire brata, gdje svaki sve a svi  svakoga ljubiti moraju, gdje heroizam da jedan žrtvuje svoju sreću za sve, gdje sadanji smrtnik  radi za sreću budućih vjekova, gdje ona sveta svijest da i bogataš ima dužnost raditi u društvu za društvo, da mu valja ustrajati i ozbiljno raditi na onom mjestu, na koje ga nuka duša, na kojem ga ima uščuvati vještina?
Malo, ah, vrlo malo toga ima u ovoj zemlji. A zato ide sve na zlo...
A stranac to zna, stranac to vidi. Željan plijena, dovuče se kradomice, pazi i traži, zaviri svakom u dušu, baca posvuda mreže. I koliko je već ugrabljeno plijena, jao, koliko! Gdje spazi slabića, sebičnjaka, priveže mu se za dušu, kupi ga i učini robom tuđe lakomosti. Zašto vrijedimo toli malo?  Jer si sami kopamo grob za tuđu plaću. Zašto nam ne cvate zemlja? Jer slijepi obaramo vlastitom rukom staroslavno hrašće rodnog kraja!

August Šenoa je za svoga kratkog života napravio, napisao i ostavio nam u nasljeđe toliko toga da ne bi stalo u dugovječni život nekoliko ljudi. Stalno se pitamo zašto je moralo biti da umre tako mlad, u 44. godini života? Ali  kao da je znao da će prerano otići i s kakvim izazovima ćemo se stalno suočavati od  njegovog doba do danas, ostavio nam je veliku poruku, moto svog života:

Oj budi svoj! Al brat ti budi braći,
I radi za svijet, al ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al ne daj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U svojoj svijesti hvala ti na trudu,
S poštena tekar lica teče  pošten znoj,
I nisi brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.