Čitalačka šetnja: Od Vgre do Vugrovca“ Teme iz prošlosti Vugrovca i njegovih okolnih naselja, Ivan Klaić. 2019. Zagreb. (758 stranica, 522 fotografije, 18 tablica i grafikona, 14 povijesnih karata).

U ovom osvrtu recenzirat će se knjiga Od Vgre do Vugrovc autora Ivana Klaića koja kroz 758 stranica, podijeljenih u tri glavna dijela, slikovito govori i prikazuje povijesni razvoj i značenje Vugrovca i okolnih mjesta.

Sadržaj i strukturu knjige prikazat ćemo kroz njena tri dijela: I. dio nosi naslov: Teme iz prošlosti Vugrovca u kojem nalazimo 66 podnaslova. U drugom dijelu nalazimo 14 podnaslova, a naziv ovog djela je: Teme iz ostalih i susjednih naselja u vugrovačkom kraju  i treći dio pod naslovom  Završno ima 7 podnaslova.

U knjizi su vrlo detaljno navedeni svi izvori koji su korišteni (4.-6.str) te su navedene sve osobe koje su spominjane u knjizi i one koje su na neki način pomogli autoru da prikupi informacije potrebne za pisanje knjige (716.-733.str.). Također, na kraju knjige se nalazi  kazalo imena mjesta i ostalih povijesno-zemljopisnih pojmova koji isto može poslužiti kao vodič kroz čitanje knjige. Na 758 stranica smještene su 522 fotografije koje prikazuju povijesne slike Vugrovca i okolnih mjesta, crkvenih objekata, grbova, 18 tablica koje navode i uspoređuju gradove, crkve, broj i kretanje stanovništva, fragmente povijesnih rukopisa i dokumenata, fotografije istaknutih osoba i 14 povijesnih i interaktivnih karata. Knjiga je objavljena 2019. godine, a 12. 5. 2019. imala je predstavljanje u vugrovečkoj Staroj školi.

Prvi dio Teme iz prošlosti Vugrovca sastoji se od 66 poglavlja, ali analizirat ćemo i sažeti nekoliko najzanimljivijih poglavlja koji najbolje reprezentiraju opsežnost, detaljnost i sadržajnost prvog dijela. U podnaslovima se mogu naći teme od geografskog položaja Vugrovca, rimskih cesta, osnutka Zagrebačke biskupije, opisa sakralnih prostora i objekata do povijesti vugrovačke škole, opisa narodnih običaja, ruha, kulturnih događanja…

Gdje je Vugrovec? Upravo ovo pitanje/podnaslov teme otvara temu prvog dijela knjige te nam na to pitanje nudi vrlo opsežan odgovor. Vugrovec autor opisuje kao živopisno prigorsko naselje koje se nalazi petnaestak kilometara istočno od Zagreba, smješteno na pitomim obroncima Zagrebačke gore (Medvednice). Na ulasku u Vugrovec smješteno je raskrižje s raspelom, a kroz cijelo mjesto vijuga potok Vuger i spušta se do savskog ušća. Vugrovečkim krajem isprepliću se moderni i tradicionalni elementi. Vugrovački kraj dobiva u posljednje vrijeme svoju posebnost i značajnu vrijednost s obzirom na svoj prostorni položaj u kojem se nalazi, na prometne smjerove koji kroz njega proizlaze i uopće na ulogu grada Zagreba kao hrvatske i europske metropole. Također, Vugrovec je smješten na trusnom području te je kroz povijest iskusio značajne potrese.

Rimske ceste u našem kraju naziv dijela u kojem nalazimo podatke o rimskom razdoblju i cestovnoj transverzalnoj komunikaciji Siscia-Andautania-Poetovio (Sisak-Ščitarjevo-Ptuj) koja je prolazila Sesvetskim prigorjem. Cesta je prelazila Savu kod Ivanje Reke te se pružala do Jelkovca gdje je 1934. godine otkriven miljokaz Maksimina Tračanina, koji je označavao udaljenost od 30 rimskih milja od Siscije. Dalje je cesta išla prema centru Sesveta gdje je nastavljala kroz šumu Selčina do Markovog polja i Đurđekovca pa preko doline potoka Kašina do naselja Gajec. Cesta se nadalje prostirala preko Belovara i Lužana prema Sv. Ivanu Zelini. Na nekim mjestima cesta je vrlo dobro očuvana, a na pojedinim lokalitetima pronađeni su grobni humci.

U dijelu s podnaslovom Vugrovečki „Ikar“ saznajemo o mramornom kipu koji je pronađen 1892. godine u Vugrovcu. To je najljepša statua pronađena na zagrebačkom području. Statua svoje korijene vuče još iz doba Rimljana. Ta kamena statua bila je gornji dio edikule, nadgrobnog spomenika kojeg je izradio neki nepoznati klesar i kipar štajersko-pohorskog kruga. Pronađeni mramorni kip vugrovečkog mitskog letača Ikara visine je 61 cm, a širine 41.5 cm. Bio je dosta oštećen; odbijen mu je vrat s ramena, donji dio desnog krila, oba stopala i prednji dio baze. Skulptura Ikara danas se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, a odljev u Muzeju Prigorja.

U poglavlju Neke „teorije“ oko imena Vugrovca autor se bavi toponomastikom. O najstarijoj povijesti Vugrovca vrlo malo se zna, ali ipak postoje teze o nastanku imena. Većina se slaže o jednoj teoriji; Vugrovec je dobio ime po UGRINU. Ugrin je bio naziv za Mađara, ali u to vrijeme je vladao plemenski župan Ugrin te se ne može sa sigurnošću tvrditi po kojem „ugrinu“ je Vugrovec dobio ime. Unatoč svemu, Vugrovec je jedno od najstarijih naselja u ovom dijelu Prigorja s bogatom prošlošću koju valja pobliže upoznati i sačuvati za buduće naraštaje.

Drugi dio knjige : Teme iz prošlosti ostalih i susjednih naselja u vogrovečkom kraju u 14 poglavlja/podnaslova nalazimo povijesne i geografske podatke o ostalim naseljima vugrovačko-sesvetskog Prigorja koji su stjecajem raznovrsnih povijesnih okolnosti bili više ili manje povezani s prošlošću Vugrovca. To su: Dobrodol, Đurđekovec, Goranec, Kučilovina, Markovo Polje, Paruževina, Pekvršje, Šimunčevec, Vurnovec, Kašinska Sopnica, Kašina, Popovec i Sesvete. Izdvojit ćemo neka naselja. U poglavlju Dobrodol  saznajamo da je to najjužnije naselje vugrovečkog kraja koje se s južne strane spaja sa Sesvetama. Naselje pripada Gradu Zagrebu, smješteno je na južnim padinama Medvednice, u Zagrebačkoj mikroregiji Središnje Hrvatske. Prvi pisani spomen Dobrodola datira iz prve polovice 14. stoljeća. Kao staro srednjovjekovno naselje spominje se u Kaptolskim statutima 1334. godine (pod imenom „predium Dobrodol“). 1381. godine zagrebački je Kaptol darovao Dobrodol vrbovečkom arhiđakonu Ivanu i njegovu bratu Martinu. Godine 1865. Dobrodol je selo u Zagrebačkoj županiji, pripada rimokatoličkoj župi i sudčiji Vugrovec, ima šest kuća i 89 stanovnika. Prema popisu stanovništva 2011. godine u Dobrodolu živi 871 stanovnik, i danas ima 237 domaćinstva. Šimunčevec je opisan kao naselje u Gradu Zagrebu. Smješten je na jugoistočnim padinama Medvednice u mikroregiji Medvedničko-kalničkoga prigorja Središnje Hrvatske. Udaljeno je 10 kilometara od grada Zagreba i prostire se na 2 km2. Gospodarska mu je osnova: poljodjelstvo, vinogradarstvo, stočarstvo i obrti. Pripada župi sv. Franje Ksaverskog u Vugrovcu. Početkom 16. stoljeća ostrogonski kardinal i  arhiepiskop Tomas izdao je jednu povelju u kojoj se spominje i posjed Šimunčevec. Prema popisu domaćinstava u Županiji zagrebačkoj iz 1598. godine u Šimunčevcu je upisano tada da vlastita domaćinstva imaju kmetovi Antun i Stjepan Petrinić te Elizabeta Popović. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Šimunčevcu je tada živjelo 263 stanovnika. U najnovijem popisu (2011. godine) zabilježeno je da se na području Šimunčevca nalazi 254 stambene jedinice, no ovdje danas živi samo 96 domaćinstva s ukupno 276 stanovnika. Ostalo su vikendice kojih je iz godine u godinu na području Šimunčevca sve više. O Sesvetama u poglavlju Sesvete nalazimo geografske i povijesne podatke. Sesvetski se kraj nalazi 12 kilometara istočno od središta Zagreba na površini od 165 km2, gdje danas živi oko 75 000 stanovnika. Sesvete su najveće naselje u sesvetskom kraju i najveće prigradsko naselje grada Zagreba (16. gradska četvrt grada Zagreba). Sesvete su „istočna vrata i predgrađe Zagreba“. Naselje obilježava intenzivan razvoj, posebno posljednjih godina prošlog stoljeća stoga za Sesvete s pravom danas možemo reći da su „grad u gradu“. Od starine Sesvete su važno vojno i trgovačko raskrižje. Svoj tranzitni položaj su sačuvale sve do danas, i tranzitni turizam i danas čini dodatni izvor prihoda ove sredine. Naselje (zajedno s crkvom Svih svetih) se prvi put spominje u Statutima zagrebačkog Kaptola u prvoj polovici 14. stoljeća (1334. godine) kao crkveni posjed Zagrebačke biskupije. Budući da su se Sesvete smjestile na križanju dvaju vrlo važnih prometnica u Županiji zagrebačkoj, tu je već 1343. godine ban Mikac postavio kraljevsku mitnicu i ubirao maltarinu. Neke od važnijih građevina u Sesvetama su kaptolska kurija i crkva Svih svetih. Kaptolska kurija sagrađena je 1784. godine, kasnije je pretvorena u hotel i postaju za diližanse (kola s konjskim zaprekama). Danas je u toj zgradi smješten Muzej Prigorja koji je osnovan 1977. godine. Sesvete su nadaleko poznate po baroknoj crkvi Svih svetih s kupolom i dva tornja na pročelju. Crkva je sagrađena 1756. godine. Danas su Sesvete u pravom smislu gradski prostor i gradska četvrt Zagreba koja ima sva obilježja i sadržaje razvijene urbane zajednice s gradskim središtem i trgovačko-servisnom zonom.  

Treći dio knjige nosi naziv Zaključno; u njemu autor u 7 poglavlja iznosi zaključak. Autor ukratko govori o prošlosti Vugrovca u poglavlju istoga podnaslova Ukratko o prošlosti Vugrovca. Prije 20-etak stoljeća na ovom širem zagrebačkom području zbio se dolazak rimske civilizacije i kulture čime je postalo moguće pratiti početak vugrovečkog povijesnog kazivanja. Povijest nije utvrdila kada u ovaj prigorski kraj dolaze naši predci Hrvati. Najvjerojatnije je da je to bilo krajem 8. stoljeća, ali nema pisanih dokaza za to sve do 12. stoljeća. Najstarije vugrovečko naselje zvalo se Vgra (Ugra). Na tom području je u drugoj polovici 13. stoljeća izgrađena i drveno-zemljana utvrda – castrum Vugra. U podnožju te utvrde razvilo se vugrovečko naselje (podgrađe), odnosno današnje selo Vugrovec. Vugrovec već posljednjih godina 13. stoljeća postaje značajnije naselje kojemu tadašnji biskup Mihael podjeljuje povelju kojim ga proglašava slobodnom biskupskom varoši. Cilj je bio privući što više novih doseljenika i razviti gospodarske djelatnosti. Krajem 16. stoljeća i  u ovaj vugrovečki kraj zalijeću se Turci. Godine 1598. Turci su upali u Remete, orobili tamošnji pavlinski samostan. Redovnike samostana dovukli su u Vugrovec i povješali ih. Tijekom zime 1875./76. izbila je tzv. vugrovečka buna protiv plaćanja sve veće gornice (poreza na vinograde), a koju je tada ubirao Đuro Vugrinčić. Buna se proširila na susjedna sela Đurđekovec i Goranec, a završila je ubistvom petorice Vugrovčana ispred župne crkve. Od bogate i vrijedne sakralne arhitekture u ovom kraju, najstarija je i najvrjednija barokna crkva Sv. Mihaela na brijegu iznad današnjeg Vugrovca. Crkva Sv. Mihaela spominje se prvi puta u pisanom izvoru u razmaku između 1334. i 1343. godine kao župna crkva. Vugrovec se danas ubrzano razvija i prepoznatljiv je u prigorskom kraju kao napredno suvremeno naselje s bogatim kulturnim i društvenim životom. Na području Vugrovca djeluje niz gospodarskih subjekata i društvenih udruga poput Vatrogasaca te KUD-a „Dragutin Domjanić“. Dakle, povijest Vugrovca i dalje se nastavlja ustrajnim djelovanjem mladih naraštaja.

Na kraju ovoga prikaza napisat ćemo nekoliko riječi i o autoru. Ivan Klaić rođen je u mjestu Gornji Bogićevci godine 1943. Osnovnu školu pogađao je u rodnom mjestu i obližnjim Okučanima, a gimnaziju u Novoj Gradiški. Godine 1969. diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Slavonskom Brodu i stekao zvanje nastavnika hrvatskog jezika i povijesti. Od 1969. radi kao nastavnik i pedagog u Osnovnoj školi Lađevca. Od 1982. do 1984. je direktor Narodnog sveučilišta Sesvete, a od 1984. pa sve do umirovljena obnašao je dužnosti ravnatelja Osnovne škole Vugrovec-Kašina. Tijekom svog radnog vijeka bavio se kulturnom i informativno-nakladničkom djelatnošću. Bio je dopisnik „Večernjeg lista“ i „Karlovačkog tjednika“, a povremeno je surađivao s „Vjesnikom“. U Sesvetama je bio organizator, suradnik i nakladnik lokalnog lista „Sesvetske novine“. Godine 1996. izdaje knjigu „Ljudi moje ravnice“ koja govori o ratu i kako je on utjecao na njegov rodni kraj. Druga knjiga po nazivu „Po kašinskom i vugrovečkom kraju“ tiskana je 2002. godine i govori o prigorskom kraju. Za svoj predani rad Ivan Klaić je 1999. odlikovan Redom hrvatskog pletera. Tijekom svog života zalagao se za unapređenje i modernizaciju vugrovečko-kašinskog kraja. Godine 2009. odlazi u mirovinu, ali i dalje aktivno radi i djeluje u društvenim i kulturnim krugovima prigorskog kraja.

Ova putopisno monografska knjiga ne samo da je vrlo poučna nego i donosi detaljan geografsko povijesni uvid u prošlost Vugrovca i okolice. Omogućuje stanovnicima i nama učenicima da bolje upoznaju svoje rodno mjesto i okolnosti u kojima je nastalo. Čitajući knjigu, svi zainteresirani  mogu saznati o zaboravljenim običajima, legendama, naučiti nešto novo o tradiciji Vugrovca i okolnih mjesta. Smatramo da ova knjiga doprinosi očuvanju tradicije mjesta Vugrovca i da bi trebalo biti više ovakvih knjiga koje će približiti geografski, povijesni, gospodarski, kulturni razvoj i prikaz nekog mjesta njegovim stanovnicima, a i svima koji se zanimaju za istraživanje prostora. Učenicima može pomoći u sagledavanju i istraživanju prostora u kojemu žive. Nama osobno knjiga je uvelike pomogla, uz savjete profesorice Pešorda, sagledati prostor iz geografske i povijesne perspektive. Knjiga može biti i jedan od temelja za osmišljavanje šetnje kroz prostor. Preporučujemo prije ili poslije šetnje obavezno pročitati knjigu koja će vas detaljnije uputiti u prostor Vugrovca i Sesvetskog prigorja.                         

                               Kristina Puškadija i Antonia Rihtarić, 4.a, svibanj 2021.

Naslovnica knjige