Film 400 udaraca(»Les Quatre Cents Coups» u originalu)  francuski je crno-bijeli film snimljen 1959. u režiji Françoisa Truffauta, drama s autobiografskim elementima koja je inspirirana njegovim nesretnim djetinjstvom i odrastanjem. Poznat je kao njegov prvi i najuspješniji film, odnosno jedno do najvažnijih i najutjecajnijih ostvarenja Novoga vala (skupni naziv za skupinu francuskih filmskih režisera koji su djelovali  od kasnih 1950-ih do 1960-ih). 

Film slijedi životnu priču Antoinea Doinela, neshvaćenog četrnaestogodišnjaka iz Pariza koji zbog problema u školi i nemarnosti svojih roditelja čak nekoliko puta bježi od kuće. Film započinje scenom iz škole u kojoj Antoine završi u kazni zbog ometanja sata i nepoštivanja školskih pravila. Već u ovoj sceni vidimo naznake kako se ne pronalazi u ulozi učenika, a to posebno dolazi do izražaja u idućoj „školskoj“ sceni kada odluči markirati te to „slobodno“ vrijeme provodi igrajući i zabavljajući se.

Neprestano mašta o nekom ljepšem životu pa iz tog razloga u više navrata bježi od kuće. Njegovo ponašanje ljudi u početku uspijevaju tolerirati, no kada jednom s prijateljem ukrade pisaći stroj ne bi li ga prodao, strpljenje njegova očuha nailazi na kraj. Antoinea šalju u militarsku odgojnu ustanovu za mlade s ciljem popravljanja svoga odnosa prema autoritetima. Film završava njegovim bijegom iz te ustanove koji ga odvodi na plažu gdje ga fascinira pogled na otvoreno, slobodno more.  Ovaj film Truffautovo je najuspješnije djelo, a ujedno je prožet i autobiografskim podacima iz njegova života. Na Međunarodnom filmskom festivalu Cannesu 1959. nagrađen je za najbolju režiju, a nominiran je i za Oscara u kategoriji najboljeg izvornog scenarija. Film je posvećen Andréu Bazinu, čovjeku kojega je Truffaut smatrao svojim duhovnim ocem i koji je umro baš u vrijeme kada je film trebao biti snimljen. Ovaj klasik koji nam pobliže prikazuje i otkriva nepravde u postupanju s maloljetnim počiniteljima kaznenih djela u Francuskoj film je koji bi svaka mlada osoba trebala barem jednom pogledati. Meni se osobno jako svidio i pronašla sam se u liku Antoinea. Dinamični način na koji su snimljene scene i kratki i jasni dijalozi među likovima u filmu nešto su što bih i danas željela vidjeti u modernim filmovima. Film završava sa nekoliko scena koje prikazuju Antoineov bijeg. Na samom kraju filma ispunjava svoj životni san i napokon dolazi do mora, ali nema osmijeh na licu.

Ovaj klasik koji nam pobliže prikazuje i otkriva nepravde u postupanju s maloljetnim počiniteljima kaznenih djela u Francuskoj film je koji bi svaka mlada osoba trebala barem jednom pogledati. Meni se osobno jako svidio i pronašla sam se u liku Antoinea. Dinamični način na koji su snimljene scene i kratki i jasni dijalozi među likovima u filmu nešto su što bih i danas željela vidjeti u modernim filmovima.

   Drugi film Potpaljivač Bob pogledale su u četvrtak 22. listopada učenice Tea Svjetličić, Ivana Mikulić, Josipa Dadić i Vanja Konstatinov.

    Potpaljivač Bob francuski je crno-bijeli film snimljen u režiji Jean Pierrea Melvillea i premijerno prikazan 1956. godine, poznat kao jedno od najutjecajnijih gangsterskih filmova ikada. Glavni lik čije je ime i u naslovu, čiji lik tumači Roger Duchesne, profesionalni je kockar i bivši zatvorenik koji zbog svoje pristojnosti i manira dobiva poštovanje među pariškom gospodom i od policijskog inspektora Ledrua (čiji lik tumači Guy Decobmle) kome je također i spasio život. Radnja prikazuje njegovo nastojanje da zajedno sa za tu prigodu posebno okupljenim timom kriminalaca opljačka jedan poznati casino u Deauvilleu, u čemu nisu uspjeli zbog neočekivane izdaje i velikim dijelom zbog njegove vlastite ovisnosti o kocki. Ovaj je film pravo remek-djelo i iako mnogi ljudi, posebice mladi, crno-bijele filmove smatraju nezanimljivima i lako gube koncentraciju zbog načina snimanja filma, dugih scena i sličnog, ovaj je film bio izričito zanimljiv i lagan za gledanje i praćenje događaja.