Dragutin Domjanić ugledni hrvatski pjesnik rođen je 12. rujna 1875. godine u Krčima kraj Adamovca, nedaleko do Sv. Ivana Zeline. Potjecao je iz plemićke obitelji. Dio mladosti proveo je kao pitomac zagrebačkoga plemićkog konvikta, a zatim je završio studij prava te doktorirao 1899. godine. Vršio je neke ugledne funkcije u hrvatskome javnom životu. Bio je sudac i vijećnik Banskoga stola, član JAZU (HAZU) od 1919., predsjednik Matice hrvatske od 1921. do 1926., a 1927. godine predsjednik je zagrebačkoga odjela PEN- kluba. Prvu pjesmu Ljubav k domovini, tiskao je u Bršljanu 1892. g. pod pseudonimom Milivoj Seljan. Domjanić je prevodio poeziju J. W. Goethea, H. Heinea, P. Verlainea, C. Baudelairea, S. Mallarméa, kao i prozu M. Gorkoga i L. N. Tolstoja.

Prije Prvoga svjetskoga rata počeo je pisati stihove na kajkavskome - narječju svojega rodnog kraja, i tomu je ostao vjeran do kraja života. Prvi je u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga izraza. Iako je počeo kao pjesnik na štokavskome književnom standardu - Pjesme (1909.), Domjanić je najpoznatiji kao pjesnik kajkavskih stihova. Trima kajkavskim zbirkama Kipci i popevke (1917.), V suncu i senci (1927.) i Po dragome kraju (1933.) postao je klasik kajkavske riječi. Pjevao je o duhovnoj ljubavi, intimi plemićkih domova, gospodarskim perivojima i kavalirima minulih dana. Mnoge su Domjanićeve pjesme danas uglazbljene, a među najpoznatijima su Fala i Popevke sem slagal, koje je uglazbio Vlaho Paljetak. Njegova je kajkavska poezija osuvremenila književnost i pomogla njezinoj integraciji u jedinstveni kontekst hrvatske književnosti. Pjesnik Dragutin Domjanić  preminuo je 7. lipnja 1933. godine u Zagrebu.

U prilogu pogledajte i PPT o Dragutinu Domjaniću.                                                                      

Pripremila Ruža Jozić, školska knjižničarka